Vijest je neočekivana, iznenadna i strašna… Bez Akija je teško i gotovo nemoguće zamisliti Parni valjak

0
Foto: Snimka zaslona

“Za malo nježnosti na sve ću pristati, za malo nježnosti da mogu zaspati. Dragi prijatelji, s neopisivom tugom u srcu vam javljamo da je danas, 22. 1. 2022. zauvijek zaspao Aki Rahimovski”, osvanula je tužna poruka na Facebook stranici Parnog valjka u povodu iznenadne smrti Akija Rahimovskog.

Naravno, citat je iz pjesme “Za malo nježnosti” Parnog valjka, no vijest je toliko iznenadna, neočekivana i strašna da je doista teško, ma nevjerojatno povjerovati da nas je zauvijek napustio dragi naš Aki.

Dragi naš, jer bez obzira koji glazbeni stil voljeli ili koliko ste bili ili ne bili poklonik Parnog valjka, Aki je pjevač koji je vjerojatno više nego itko obilježio hrvatsku rock scenu u proteklih pedesetak godina.

Njegova scenska i pjevačka energija bila je nepresušna, nezadrživa i zapravo toliko velika da se činilo da pjevači poput Akija ne mogu umrijeti. Da će uvijek ostati tu, uz nas, da su veći od života i da nikada bez njih nećemo ostati. Nažalost, vijest je neumoljiva, istinita i okrutna, kakve već vijesti o iznenadnoj smrti takvih velikana jedino i mogu biti. Ne, ne idu nam u glavu, ne prihvaćamo ih i niječemo ih, ali ipak, vijest je istinita. Aki je otišao. Zauvijek.

Fizički, dakako, ali ne i metafizički jer sve ono što je Aki otpjevao u Parnom valjku, a u pravilu su to bili Husovi stihovi, još godinama i desetljećima će ostati sa svima onima koji će slušati pjesme koje je napisao i skladao Hus, a otpjevao Aki. Zauvijek. I to smrt, taj fizički odlazak, u ovom slučaju Akijev, ne može promijeniti.

Jednostavno, neki su ljudi nešto napravili da ostane za vječnost. A baš takav je rock’n’roll pjevač bio i ostao Aki. Zauvijek. Nikada nećemo zaboraviti njegovu “napuklu” rašpu, baš kao što nikada nećemo zaboraviti ni koliko je nježan i osjećajan znao biti u Husovim pjesmama. Nikada nećemo zaboraviti koliko se predavao poslu rock’n’roll pjevača.

Bez zadrške, obliven znojem, ne samo na rubu nego i preko ruba vlastite snage. On i mikrofon bili su jedno. Bez Akija gotovo je i nemoguće bilo zamisliti Parni valjak.

A taj i takav Aki rođen je 1955. godine u Nišu, ali se ubrzo s obitelji preselio u Skoplje, gdje je pohađao muzičku školu, odsjek klavir i pjevanje. Prije nego što ćemo ga upoznati u Zagrebu kao pjevača Parnog valjka, radio je kao disk-džokej, a potom postao i orguljaš grupe Krvna braća. Prešao je u sastav Vakum pa u grupu Tor s kojom je 1975. godine nastupio u Zagrebu na BOOM Festivalu, gdje ga je spazio Vladimir Mihaljek Miha i predložio da Aki zauzme poziciju pjevača u tada osnovanom Parnom valjku, kojeg je Hus pokrenuo po izlasku iz Grupe 220 (Drage Mlinareca).

Kritika im ispočetka nije bila sklona, no Hus i Aki ubrzo će ipak postati tandem predodređen za uspjeh. Boogie-rock s kojim su krenuli, a s kojim su se “kotrljali” i “zabavljali” i do današnjih dana, vremenom je postao daleko više od toga jer kako je vrijeme odmicalo, tako je Valjak sve više postajao jedan od najvećih rock bendova bivše Jugoslavije. Jedan od rijetkih koji se mogao mjeriti s magnitudom uspjeha Bijelog dugmeta.

Sprega Husa i Akija uvelike i jest bila usporediva sa spregom Bregovića i Bebeka, zašto ne i Jaggera i Richarda ili Pagea i Planta, premda Aki uglavnom nije pisao stihove. A čak i ako prva dva albuma Parnog valjka “Dođite na show” (1976.) i “Glavom kroz zid” (1977.) nisu uvjerili publiku i kritiku kakvi uspjesi stoje pred tim bendom, album “Gradske priče” (1979.) stubokom će promijeniti taj narativ. Od tada postaje posve jasno da je Valjak bio stvoren da “gazi” gotovo sve pred sobom. Ne grubo, okrutno i nesmiljeno, nego pjesmama, hitovima i albumima uz koje će odrastati generacije i generacije slušatelja. Bez obzira na to koji su vas bendovi, domaći i strani, zakačili tijekom vaših života, doslovce je bilo nemoguće da niste upamtili barem deset ili dvadeset pjesama koje je napisao Hus, odsvirao Parni valjak, a otpjevao Aki.

Među svim tim izdanjima Valjka bilo je i boljih i lošijih albuma, ali doslovce je nemoguće bilo ne poštovati Valjak kao rock’n’roll instituciju u kojoj Hus i Aki jedan drugome pašu kao ruka i rukavica. Njihove turneje iz 70-ih i 80-ih su bile legendarne, kao i storije koje su ih naknadno pratile, a do danas je Valjak ostao i bend koji je dizao “benchmark” domaće rock i pop, studijske i koncertne produkcije. Hus je bio alfa iza svega toga, ali Aki je bio njegov omega.

Čak i ja koji sam se za glazbu ozbiljno zakačio tek kroz punk nisam ostao imun na čari Parnog valjka, Husove pjesme i Akijevo pjevanje. Eto, baš neki dan sam kolegama na jednom glazbenom “vijeću” pričao kako mi je bila velika stvar kad me Muzička omladina odvela na koncert Parnog valjka jer je to bio jedan od mojih prvih susreta s velikom rock produkcijom, s jednim velikim i važnim (domaćim) rock bendom, s jednim pjevačem koji je isijavao toliko energije da je za njega Dom sportova bio nekako premali i pretijesan.

Godinama kasnije bio sam jako ponosan što me kao glazbenog urednika u Croatia Recordsu zapala dužnost da finiširam “Bez struje Live in ZeKaEm” (1995.). To je bio i ostao jedan od najboljih unplugged albuma, ne samo u nas nego na svijetu. Možda najdraži koncert Parnog valjka bio je upravo onaj kad sam iz bekstejdža u Ljubljani gledao i slušao jedan od tih veličanstvenih unplugged koncerata Parnog valjka. Aki je i na njemu bio briljantan, a u sjećanju mi je ostalo kako na dodijeljenom mu barskom stolcu nije imao mira. Činilo mi se kao da samo što ne eksplodira od žudnje da baci taj stolac i krene tutta forza, kako je to inače činio na koncertima Valjka. No ono što me osvojilo je koliko je nijansi bilo u njegovu pjevanju, bez obzira na to jesu li posrijedi bili “električni” ili “ištekani” koncerti Parnog valjka.

Doslovce je na desetine pjesama kojima Aki nije samo obilježio Valjak, ex-YU i hrvatsku rock scenu, nego i Zagreb u koji je došao da bi se trajno uselio u naša srca. Dakako, ima još autora i pjevača koji su svojim pjesmama trajno obilježili Zagreb, no jedan od najvećih u tom “poslu” bio je baš Aki. Spomenut ću samo pjesmu “041 (Zagreb ima isti pozivni)”. Ako to nije barem jedna od “himni” dostojnih Zagreba, onda ne znam koja bi to pjesma mogla biti. Telefonski predbroj za Zagreb se promijenio, ali kad god čujem tu pjesmu i Akija, nekako me štrecne oko srca i prokleto mi je drago što sam pukim slučajem rođen u Zagrebu kojeg je svojim doseljenjem na svoj način, ali svjesno i namjerno, a i neizmjerno mnogo, obilježio Aki koji i nije morao biti rođen u Zagrebu da bi postao jedan od njegovih najvažnijih stanovnika. I najprepoznatljivijih.

Vijest o Akijevoj smrti je gadna, teška i bolna, ali imajte na umu da nas Aki svojim fizičkim odlaskom nikada neće napustiti. Sve ono što je otpjevao u Valjku zapravo će zauvijek ostati krasna popudbina ovog grada. Naravno, to ne bi bilo moguće bez Husa i njegovih pjesama, no ni Hus možda ili vjerojatno ne bi postao to što je postao bez Akija i njegova mikrofona. Nema niti tjedan dana da me baš obradovalo kako će se Parni valjak uskoro vratiti na pozornice s kojih su se, kao i mnogi drugi glazbenici, privremeno morali maknuti zbog pandemije korone.

Nažalost, Aki taj povratak na koncertni odar nije dočekao nego ćemo mi, nažalost, morati Akija ispratiti na onom drugom, najtužnijem odru. Ono što jedino u ovakvim trenucima tješi je ostavština koja ostaje. A u slučaju Akija to su sve one pjesme na koje ste plesali i skakali, zaljubljivali se i voljeli, rastajali se i plakali, veselili ili tugovali. Jednom riječju, živjeli. Jedan rock’n’roll pjevač, a Aki je bio vrhunski rock i pop pjevač, teško da može tražiti više.

Ušao je u naše živote i zauvijek će u njima ostati. I kad je “uhvatio ritam” i kad ga je “mala prevela žednog preko vode”, i kad je “pustio nek traje”, i kad je pjevao “ugasi me” iako ga ništa nije moglo ugasiti, i kad je ćutio “jesen u meni”, i kad mu je “pjesma bila lagana, i kad je plesao s “lutkom za bal”, i kad je pjevao “u ljubav vjerujem”, i kad mu je bila “prokleta nedjelja”, da parafraziram samo neke od hitova koji će nadživjeti Akija.

I kad je bio “u prolazu”, Aki Rahimovski je bio predodređen da ostane tu. S nama. Zauvijek. Zagreb je promijenio pozivni, a promijenilo se i štošta drugoga, ali nikada Zagreb ne bi bio to što je bio bez Akija, Husa i Parnog valjka.

Ivica R.
Izvor: Jutarnji List