Foto: Pixabay

Bilo kakva prijetnja zdravlju predstavlja stres, a način suočavanja sa stresom ovisi o pojedincu. Dok neki razviju još veći strah i neobična ponašanja kojima pokušavaju kontrolirati situaciju, neki će na sve reagirati naizgled vrlo opušteno, kao da se ništa ne događa.

Suočavanje sa strahom i stresom je kod svakoga drugačije, stoga svakako treba imati na umu da su podrška i pomoć u ovoj situaciji potrebne svima, bilo zbog brige oko samoga virusa, gubitka posla ili egzistencije u gospodarskoj krizi koja nas čeka.

Psihologija straha

Ono što je očito u cijeloj ovoj situaciji jest činjenica da koronavirus ipak nije virus kao što je sezonska gripa iako su mnogi to tvrdili. U pitanju je opasniji virus koji je još uvijek nedovoljno istražen, koji najčešće uzrokuje smrtnost kod određenih rizičnih skupina i koji se širi brzo.

U tim okolnostima, razumljivo je da su ljudi uplašeni. Iako trenutno ne postoji lijek za ovaj virus, prenošenje zaraze je moguće usporiti pridržavanjem određenih mjera opreza.

Srećom, većina zaraženih pojedinaca ima blaže simptome koje je moguće liječiti od kuće, a kod nekih se simptomi uopće ne razviju. Unatoč tome, svjetska ekonomija se ruši, ljudi ostaju bez posla, a nekolicina njih panično kupuje zalihe hrane i maski za lice. Zašto se to događa?

Odgovor se može pronaći u psihologiji straha koja naglašava da je do toga došlo zbog „kombinacije pogrešno kalibriranih emocija i ograničenog znanja.“ Što je izvor straha nepoznatiji, time je i sama percipirana prijetnja veća.

Upravo zato smo podložniji prihvaćanju lažnih tvrdnji te širenju dezinformacija pojačavajući tako globalni strah.

Različite reakcije na stres – briga ili ignoriranje?

Stres kod svakoga od nas izaziva drugačije reakcije. Neke su sasvim razumljive i očekivane, dok je neke jako teško protumačiti i shvatiti. Profesor psihijatrije i utemeljitelj istanbulskog Centra za istraživanje i terapiju ponašanja, Metin Başoğlu, godinama je proučavao emocionalni i bihevioralni odgovor osoba koje su preživjele veliki potres koji je pogodio Tursku 1999. godine.

Pritom je stradalo skoro 18 tisuća, a ozlijedilo se preko 40 tisuća ljudi. Başoğlu kaže da su mnogi preživjeli odbili vratiti se svojim kućama iako su bile sigurnije od kampova na otvorenom u kojima su tada privremeno boravili.

No, njegov tim je došao do zaključka da će poticanje ljudi na povratak kućama dovesti do bržeg oporavka. Tako su razvili metodu suočavanja s posttraumatskim stresom koja se rodila iz opažanja ponašanja ljudi. Naime, izlaganje izvoru stresa može stvoriti osjećaj kontrole nad njim.

U vezi cijele ove pandemije, u kojoj su rizici također nepredvidivi i neizvjesni, jasno je da ne možete kontrolirati svaki pojedinačni rizik koji se pojavljuje u svakodnevici, a da istodobno vodite smislen, razuman i produktivan život. Međutim, opsežno i nerealno izbjegavanje bilo kakvog izvora stresa nikako nije kompatibilno s preživljavanjem.

Da stvar bude jasnija iz navedenog primjera, ekstremne reakcije na stres nikako ne mogu pomoći u njegovom rješavanju.

Bilo da vas je strah potpuno paralizirao ili da ignoriranjem ugrožavate i sebe i druge, nećete puno toga postići kako biste očuvali svoje zdravlje – i psihičko i fizičko. Iako mnogi psiholozi naglašavaju da je u ovoj situaciji teško, ali nužno maksimalno zaštititi i sačuvati mentalno zdravlje, očigledno je da ćemo iz ove cijele pandemije izaći kao drugačiji ljudi.

No, to i dalje ne znači da se možete ponašati kao i dosad jer ovo vrijeme traži neke nove obrasce ponašanja koji će smanjiti rizik od zaraze koronavirusom, piše RTL.hr.

Podijeli objavu