Razvijene zemlje ostvaruju najbolje pokazatelje zaposlenosti u dugo vremena i brojke ukazuju na to da situacija nije onako crna kako se često čini, a iza izobilja poslova leži širok spektar razloga, među kojima ima i onih za koje se tradicionalno smatra da ograničavaju stvaranje novih radnih mjesta.
Neočekivano visoke brojke hrvatskog ekonomskog rasta koje je ovih dana, prvi put otkad je imenovana nova ravnateljica, objavio Državni zavod za statistiku, dijelom se mogu gledati kao efekti pozitivnog gospodarskog trenda u ostatku svijeta, posebno u razvijenim zemljama s kojima Hrvatska ima vrlo dobre trgovinske odnose. I iako su stope rasta bruto proizvoda u tim državama nešto niže od one objavljene za Hrvatsku, drugi indikator njihove ekonomske aktivnosti jako se izdvaja, mada možda i ne dobiva zasluženu pažnju.
Riječ je o zaposlenosti, jednoj od često najbolnijih ekonomskih tema koja se posljednjih godina našla u sjeni opreznih prognoza o budućem ekonomskom rastu i pomalo skrivena iza umjerenih stopa gospodarske aktivnosti. A brojke su impresivne. Britanski tjednik The Economist pozabavio se ovim iznimnim trendom te istaknuo, primjerice, da su zemlje unutar Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD, Organisation for Economic Co-operation and Development) u posljednjih pet godina otvorile 43 milijuna novih radnih mjesta.
Niz bogatih država ostvaruje najniže stope nezaposlenosti u posljednjih nekoliko desetljeća i iako i među njima ima iznimaka (u Italiji, Grčkoj i Španjolskoj nezaposlenost je i dalje viša nego prije krize 2008.-2009.), općeniti trend pokazuje da je u razvijenim državama danas lakše naći posao nego ikada. I mada su se politički vođe u nekima od tih zemalja požurili istaknuti vlastite zasluge za uspjeh – a pitanje zaposlenosti unutar ekonomije najčešće ima dodatnu, psihološki istaknutu poziciju – trenutno izobilje poslova ima puno šire uzroke koji se vežu uz dulje razdoblje od prosječnog trajanja dužnosničkog mandata.
Iza optimističnog tržišta rada leži niz uzroka, nekih lako objašnjivih, no i nekih koji se ne uklapaju u klasičnu priču o stvaranju novih radnih mjesta. Mnoge države su posljednjih godina opteretile poslodavce dodatnim troškovima vezanim uz zaposlenike i to baš u trenutku u kojem automatizacija poslova uzima sve više maha. Postrožena je i regulativa koja uređuje pravednost u isplati dohotka, bori se protiv diskriminacije, poboljšava zaštitu i sigurnost na radu te omogućuje bolje uvjete za roditeljske dopuste. Čak je i razina obavezne minimalne plaće u posljednjih dvadesetak godina porasla u odnosu na prosjek. Sve su to pojave koje se često spominje kao tradicionalne razloge za to što poslodavci odbijaju zapošljavati nove radnike.