Piše Vanja Zlatović
MI SMO ZNALI BITI HRVATI I BEZ ŽUTONARANČASTIH, HAMBY UND KAZAČOK NAPUTAKA
Prema strateškom dokumentu koji je objavila administracija Donalda Trumpa, Europa ulazi u razdoblje od dvadeset godina u kojem joj navodno prijeti „civilizacijsko brisanje“ pod utjecajem migracija i produbljene integracije u Europsku uniju. U istom se tekstu poručuje da Sjedinjene Države moraju „potaknuti otpor“ sadašnjoj europskoj putanji te se izravno daje politički legitimitet nacionalističkim strankama krajnje (zapravo proruske) desnice. Dokument se predstavlja kao „putokaz“ koji bi trebao osigurati da Amerika ostane „najveća i najuspješnija nacija u ljudskoj povijesti i dom slobode na Zemlji“.
Mali korektiv je to što isti taj dokument izdaje administracija koja se prema Europi ponaša kao da je 1938. u Münchenu: razara temeljnu ulogu SAD u zadnjih sto godina, pomaže Putinu, koketira s Kimom, povlači vojske iz prvog reda zemalja prema istoku i grčevito se bori da omogući ponovnu uspostavu imperija poznatog kao SSSR. Konačno, riječ je o vlasti kojoj podrška u SAD upravo, ali ne samo zbog toga, pada.
I drugi je korektiv činjenica da je ovo pamfletski agitacijski manifest kakav se u zapadnom svijetu pojavljuje periodički čitavu povijest: nekoć antisemitski, nekoć u službi besklasnog društva, uvijek obećavajući konačnu istinu – a nijedan od njih nije donio ništa dobro. Takav trenutak i politika iz koje ovo piše administracija koja se trsi „da se NATO ne proširi na istok nego obratno“ oduzimaju dosta čarolije. Civilizacijsko brisanje, naime, u tim tekstovima nikada nije ono što piše na etiketi i deklaraciji. Ne radi se o navodnoj ugrozi „europskog čovjeka“ koji će nestati pod najezdom drugoga, nego o vrlo konkretnoj želji da se Europa vrati u položaj geopolitičke provincije između dvaju imperija: jednog u Washingtonu, drugog u Moskvi.
Migrantkinja koja čisti stubište u Frankfurtu ili medicinski tehničar iz Rumunjske u irskoj bolnici nisu prijetnja civilizaciji; prijetnja je ideja da se za njihove leđa – i za naša – kroje granice, sfere utjecaja i novi Münchenski sporazumi. I da se ruske kolone opet pojave na Uni, s poslaganim bradonjama na oklopu ” i čečenskim i šumadijskim”, čemu ova administracija pomaže, a ne odmaže.
Kad se američka administracija koja otvoreno razara savezničke strukture, proglašava novinarstvo „neprijateljem naroda“ i odrješuje ruke Putinovoj vojsci na istoku Europe, odjednom pojavi kao zaštitnik „zapadne civilizacije“, imamo posla s groteskom, ne sa strateškim dokumentom. To nije briga za Europu, to je poziv da Europa klekne. I to ne pred Boga ili vlastitu savjest, nego pred ruski plin i američku unutarnjopolitičku kampanju.
Kao vječni graničar zapadnog civilizacijskog limesa, možda hrvatski svijet zna i sjeća se i malo više od političkog Jerry-Springerovskog predsjednika i njegovog zeta, čak i Witkoffa. Krajnja njemačka desnica pod palicom šefice koja se brendira kao progresivna ikona i živi u Švicarskoj nije instant kakao za Europu, pa niti ove naše Ferrari-inačice… koje su već u SAD kao Rade što je bio u Beogradu, pričam ti priču. Konačno, i Ferrari je europski, pa što se ne gonja u Escortu ili GAZ-u.
Tu negdje ulaze i naši domaći PVC patrioti s rinčicama, što se kunu u suverenitet, a svaki im se misaoni refleks završava u tuđem veleposlanstvu – bilo ruskom, bilo američkom. Za njih je ova vrsta dokumenta božićna priča: netko u Washingtonu napokon je rekao ono što su oni odavno znali – da je Europa trula, dekadentna, pred raspadom. Neće, međutim, reći da na toj „truleži“ žive od europskih fondova, slobode kretanja i činjenice da im djeca odlaze u „briselsku tamnicu“, a ne u Rostov na Donu.
Civilizacijsko brisanje, ako ga uopće bude, doći će, ako dođe, zato što će Europa pristati da joj identitet definiraju drugi: Washington svojim pamfletima, Moskva svojim tenkovima, a domaća crvljiva ljevica i prištava desnica svojim strahovima. Brisanje se događa odricanjem od vlastitog pamćenja, vlastite odgovornosti i vlastite sposobnosti za političku odraslost.
I tu je možda jedina dobra vijest: svaki put kad se u povijesti pojavio ovakav manifest – koji je obećavao konačnu obranu civilizacije, naroda, rase, klase – završio je loše, ali nije potopio svijet. Prošao je, ostavio ruševine i spomenike gluposti, a ljudi su nastavili živjeti, voljeti, seliti se, učiti jezike i psovati vlast u komentarima na portalima. Na duge staze, civilizacija se pokazala otpornijom od njenih samozvanih spasitelja. Pa i ovaj naš komad Zapada od Iloka do Prevlake, pun ruševina, grobova i nepopravljenih rana kakve nastaju kad god je netko spašava tako da spusti ruke prema istoku.