Piše. Vanja Zlatović
PAR RIJEČI PRAVAŠIMA O PRAVAŠTVU DANAS I SUTRA
Osobno sam mišljenja da je povijesni doprinos Ante Starčevića jedan od ključnih svjetionika svake hrvatske ideje i državnosti, promatram ga u okviru i njegovog i svog vremena. Ne mislim nikako niti da je Starčević franšiza i brend pa da se njegov današnji doprinos i njegova prisutnost nalazi samo u jednoj stranci ili udruzi ili da je nazivanje pravašem u toj stvari odlučno i isključivo.
Ali drugo želim reći, osim da mi je drago što postoji i politički i organizirani pravaški put koji je upravo pod pravaškim imenom i da mi je drago što taj put nije nasjeo na bal vampira iz dvorca u kojem se legu i danas i djeluju sljednici drugog Hrvata sasvim druge uloge, Josipa Perkovića…dakle uz milanovićevski destruktivni i anticivilizacijski sinkretizam koji je povrh svega i saveznik mračne strane svjetske ruže vjetrova. To drugo je… da je Starčević kao ideja živ i treba biti živ a da postoji i tendencija pravaškog zatvaranja u politički historicizam, u veteranstvo i nostalgično političko uvjerenje bilo crnog pravaštva ili boravak u devedesetim kao mjerilu 2020-ih.
Antijugoslavenizam je evolucijsko iskustvo i minimum, ne više od toga, pravaštvo ima sadržaj puno širi i kapacitet biti puno razvojniji politički put i prostor. Starčević je jedini vjerodostojan mislilac u hrvatskom narodu koji predstavlja od 1860-ih onu struju promišljanja društva koje slijedi tada suvremenu i rušilačku recepciju odjeka francuske revolucije, progresivno je i sasvim novo, povezuje vizije nacionalne i socijalne pravde i slobode, bilo bi šteta ako bi se ono svelo na prezervativan primjer političke klazure i život na straži neke desne i politički tradicijske misije, to nije sukus Starčevića kao inspiracije.
A propos ustaštva…koje je iz nekoliko razloga bilo od cca 1936. svakako okomica na inicijalnog Starčevića, do tada i nije. Povijest ne traži vrijednosne sudove nego dokumentaristički i znanstveni okvir, danas se napajati nostalgijom za NDH je duboko antihrvatski već po mišljenju desne hrvatske emigracije od kasnih 60-ih XX stoljeća.
Hrvatska povijest traži jaku reviziju svoje bipolarne prirode koja još funkcionira na predodžbama iz političkog vjeronauka vremena druge Jugoslavije, tu katarzu trebamo kao suho zlato. Biti muzejska sobarica tog vremena koje prethodi Bleiburškom polju nije domet nego kastracijski element u potencijalnom značaju pravaštva danas i sutra.
Čak je ovo u interesu kako velikosrpske politike as wel- ne tvrdim da se treba kolektivno sramiti svoje povijesti i boraviti u nekom pokajništvu, niti najmanje, ali treba izaći iz granica potencijalne kapsule identitetskog historicizma. Samo to. Pa udrite slobodno i s koje god strane hoćete.