ZVONIMIR BOBAN: OVO JE NAJVEĆI USPJEH U POVIJESTI HRVATSKOG NOGOMETA

    0
    Foto: Snimka zaslona
    Jako dugo vremena nije ga bilo u našem listu. Godine. Slijed okolnosti, svjetski važne dužnosti u FIFA-i, pa od prošle godine UEFA-u, negdje između bio je akter stvaranja temelja novog iskoraka AC Milana. Cijeli taj put nije se poklopio pogodan trenutak da sublimira, što bi se reklo, nogometni svijet oko nas. I onda, dok Hrvatska ruši snove Brazila i ostvaruje svoje, moralo se probati. Jer – Zvonimir Boban na vatrenu čaroliju nikad nije bio imun. Štoviše…

    – Reći nešto? Što god želite, ovo je sve baš čarolija. Eto, sada bio s Lukom i momcima dolje, pred svlačionicom, nisam si mogao pomoći, sreća je to jedinstvena…

    Potekle su i suze jer su to takvi momenti. Kao kada ga je kao direktora nogometa FIFA-e, dok se The Bestom ovjenčani Luka Modrić na glamuroznoj londonskoj pozornici obraćao Hrvatskoj i na hrvatskom jeziku, kamera uhvatila preplavljenih emocija. Prošle su četiri godine od tih nezaboravnih mjeseci 2018. i tko bi se usudio i zamisliti da će se slični scenariji ponavljati. I da će Boban, od tinejdžerskih dana znan kao vrlo čvrst frajer, opet…

    – Ha, ha, valjda s godinama u paketu dolazi i prevlast emocije nad njenom kontrolom. Meni je to zapravo najljepše, i kad si u okruženju osobito sretnih ljudi, kao što je sada Hrvatska gdje god se nalazi, spontanost u iskazivanju te sreće odraz je njene iskrenosti. Meni je to vrh, pišu Sportske novosti.

    Dobro, krenimo od začetka. Hrvatska u polufinalu, drugi puta zaredom! Što se tu može uopće novog izreći…

    – Može, može, i te kako se ima što reći. Ovo je najveći uspjeh hrvatskog nogometa u njegovoj relativno kratkoj i tako bogatoj povijesti! Najveći i najznačajniji!

    Vaša generacija bila je brončana, u Rusiji smo imali srebrnu, ova je tek među četiri najbolja?

    – Mi smo 1998.godine debitirali i upoznali svijet s novim igračem na globalnoj pozornici. Trebalo je proći 20 godina da tom svijetu iznova, i još raskošnije, pokažemo koliki je talent hrvatskog nogometaša. Katar je najljepša i najvažnija potvrda 1998. i 2018. Već sada ovaj doseg definira vrijednost hrvatskog nogometa za sva vremena!

    Mislite na kontinuitet kao temelj vjerodostojnosti nekog djela?

    – Upravo tako! Za Francusku su mogli reći početnička sreća. Za Rusiju su mogli navoditi da se poklopi nešto nakon više desetljeća. No, potvrda u Kataru bjelodano znači da je Hrvatska kontinuitet sile na globalnom planu, a ne meteor koji tu i tamo bljesne. Zato izbornik Dalić i igrači zaslužuju sve počasti, oni su svima nama osigurali potvrdu više dimenzije i to je fantastično za HR nogomet!

    Fantastično je eliminirati peterostrukog svjetskog prvaka u trenutku globalnog uvjerenja da su Brazilci spremni, nakon 20 godina, za šesti naslov?

    – Zato sam i kazao ovo prije. Odlično je bilo proći vrlo nezgodni Japan, ali to se nekako očekuje. No, za dobiti ovaj Brazil, koji je, budimo realni, individualno jači od nas, a Hrvatska je individualno manje moćna nego u Rusiji, bio je potreban istinski pothvat. I to su ovi Vatreni učinili fantastičnom borbom, karakterom neslomljivih boraca koji imaju svoj sveti cilj i spremni su za njega sve učiniti. To je toliko veliko da je teško vrednovati ponos kojeg trebamo svi zajedno osjećati.

    Nama se čini da to definitivno može slomiti i kompleks manje vrijednosti, koji se ciklički mogao osjetiti u vremeplovu hrvatske reprezentacije?

    – Kad se četiri i pol godine nakon fantastičnog pohoda u Rusiji ovako fokusirano i bez straha suprotstavite vrlo moćnom Brazilu, to je definitivni pokazatelj da ne postoji okvir nemogućeg. Znamo da su ovi momci ljetos svladali i Francuze u Parizu, u službenom natjecanju, i osigurali Final Four. Dakle, ovo u Kataru nije slučajnost, ovo je kontinuitet. Pokazatelj danas i za budućnost, može se i uvijek treba vjerovati.

    Emotivna eksplozija u Hrvatskoj, unatoč hladnom zimskom dobu, ukazuje i da narod jednostavno obožava nogomet i svoje nogometaše?

    – Mislim da sada baš svatko tko je gajio dvojbe ili ga jednostavno toliki nogometni dril iritira jer za njega nema strast kao navijači, uviđa da Hrvatska baš jest nogometna nacija. Ne može se s tako malom bazom ljudi biti dio velikih sila ako nemate nešto posebno. Naša mladost ima taj poseban nogometni gen, a reakcija svih ljudi u Hrvatskoj i dijaspori samo potvrđuju da je ta igra neizostavni dio našeg identiteta.

    Vidimo da se kotač tog društvenog procesa počeo vrtjeti u dugo priželjkivanom smjeru ulaganja u nogomet. No, o tome nešto kasnije. Vratimo se atmosferi u Kataru…

    – Ona je jedinstvena. Naša reprezentacija živi sa svojim ljudima, ona se ne distancira. Prirodno im dođe da se spuste u veliki prostor hotela, gdje su navijači, prijatelji, rođaci, mediji, želeći podijeliti osjećaj te sreće sa svima. Oni se ne zatvaraju u sobu i ne troše sate na PlayStationu. Spontani su i emotivni, uživaju u tome što pružaju užitak narodu. Meni je to fenomenalno.

    U Kataru ste kao direktor nogometa UEFA-e. Utakmice pratite sa svjetskom strukom. Kakvi su tehnički dojmovi Vatrenih?

    – Utakmicu sam gledao pored Arsenea Wengera. Zaključci su nam slični. Brazil je jači, ali je Hrvatska bila mudrija i karakternija, te potpuno zasluženo slavila povijesnu pobjedu! Brazil je djelovao nekako čudno bez dinamike u sredini terena, gdje su naši najjači. Teško je razumjeti da se njihov izbornik odlučio da i inače brojčanu inferiornost u sredini (dva na tri) pokuša kompenzirati uključivanjem u konstrukciju igre lijevog beka Danila. Vidjelo se jasno da je naša taktika usmjerena na što dužu kontrolu lopte i trošenje vremena. To je išlo u našu korist jer je rasla njihova nervoza, a bujalo naše samopouzdanje. Neke su me stvari zbilja oduševile kod naših.

    Primjerice?

    – Pa, taj karakter! Često se o tome govori i nerijetko zvuči kao fraza u najavama, ali ova Hrvatska je tome dala smisao u praksi. Znate što znači dobiti gol od Brazila na ovoj razini u 105. minuti? Malo je onih koji će odmah reagirati, lakše psihološki potoneš, nego što amortiziraš taj teški udarac i reagiraš. No, Vatreni ne da nisu posrnuli, nego su pojačali ritam. To je ta poruka, snaga reakcije i karakter koji se ne predaje sve dok ima i teorijska nada da se nešto može promijeniti.

    Neki kažu da je u pitanju sreća?

    – Bez doze sreće ne možeš ništa učiniti, ali ako je ovdje i ima, ona je posljedica toga što ju je momčad hrabrom reakcijom privukla na svoju stranu! I to je vrijednost jedne momčadi. Još nešto što sam htio naglasiti, a što se najbolje vidi kad uživo gledaš utakmicu i pratiš cijelu sliku terena… Ova Hrvatska trči fantastično. Protiv Brazila to je bila neviđena količina trke. Naša momčad je odavala uvjerljiv dojam da točno zna kako je Brazil jači i da samo trkom, fokusom i bezuvjetnom borbom može kompenzirati tu razliku. To su čak 120 minuta genijalno odrađivali.

    Sve što kazujete puno govori i o onome koji tu momčad priprema i vodi – Zlatko Dalić.

    –Apsolutno! Nakon Rusije teško je bilo raditi dalje obzirom da su se vrijednosni parametri promijenili. Sve se nešto novo i posebno očekivalo, a slijedom toga dosta se eksperimentalno novim taktičkim rješenjima. Ključna stvar je da se izbornik vratio onome što najbolje odgovara profilu ove momčadi, a to je sustav 433. Zlatko Dalić je sve to komplicirano vrijeme emitirao jednu važnu stvar, nadu! I u najtežim trenucima, i u porazima, držao se toga i pokušavao je naše prilično temperamentno okruženje usmjeriti u tom pravcu. Danas može s punim pravom uživati u posljedicama svojih uvjerenja.

    Realno nije lako voditi Hrvatsku jer se generacijski čeka poklapanje kvalitete po svim linijama?

    – Baš zato mu nije lako. Objektivno gledano, izbornik nema previše prostora u kojem može nešto posebnije djelovati. Ova je momčad na maksimumu. Njegova je zasluga, kao recimo protiv Brazila, da je pravovremeno reagirao, izmjenama je dao novu energiju momčadi kad je bilo najpotrebnije. Na toj razini natjecanja, u takvom intenzitetu događanja, Dalić je pokazao kako je sazrio.

    Dva puta među četiri s istim izbornikom. To je raritet i za najveće nogometne sile.

    – Katar je potvrda Rusije i za Dalića. Prije četiri godine je uletio u posljednji trenutak za mundijalsku priču i ona mu se jednostavno dogodila. No, ovo je Dalićeva priča, snaga djela koja ga definira. I to je zaslužio!

    Teško prihvaća da dio medija kao da mu to ne priznaje, reagirao je…

    – Nisam to vidio, ali to je uvijek tako, svugdje, ne samo kod nas. Kad postignete ono što su Dalić i reprezentacija uspjeli, onda to sve govori o vama. Treba u tome uživati i ne opterećivati se kritikom. Nisu sve iste, ima korisnih i konstruktivnih, koje dobro dođu za osobna preispitivanja. Ima onih koje su dovoljne same sebi. To je tako. Na kraju rezultat sve kaže.

    Nije nevažno i to da je HNS, na čelu s Marijanom Kustićem, izborniku osigurao i maksimalne uvjete, ali i atmosferu povjerenja. Sada je lako, ali bilo je faza negativnog raspoloženja javnosti?

    – Ne može nitko sam za sebe funkcionirati, pogotovo što je reprezentacija nešto posebno za sve u Hrvatskoj. Uvijek je bilo važno da HNS bude štit izborniku. Mislim da je vidljivo kroz reprezentativne uspjehe da ta sinergija HNS – izbornik – igrači sjajno funkcionira.

    Kako vidite novu misiju, utorak i Argentina?

    – Dok razgovaramo ne vidim ništa, ha, ha, jer uživam u ovoj nirvani. No, dobro, čeka nas još jedna velika, i veća utakmica, polufinale Svjetskog prvenstva. Argentina je moćna, tvrdi su i čvršći, drukčiji u odnosu na Brazil. Mi, međutim, nemamo što izgubiti jer smo već jako puno ostvarili. U povijesnom kontekstu naša pobjeda u četvrtfinalu nad velikim Brazilom je i na distanci od tri desetljeća fantastična svevremenska potvrda hrvatske nogometne moći. I to je sada naša snaga, uvjerenje da možemo igrati protiv svakoga, da smo sposobni ponoviti uspješnost na tim najvišim razinama nogometa. Pita se i suparnika kako će stvari ići. No, taj statusni osjećaj da se i nas itekako pita, to je najveća pobjeda Hrvatske!

    Može li se nešto novo reći za remek djela Luke Modrića?

    – Osobno, ne mogu. Sve što se izrekne je ponavljanje i banalno. Luka je fenomen. Ispunjava me srećom do neba što je naš, a svijet ga doživljava kao “svog” velikana. To je fantastično.

    Može li se nešto novo reći o talentu Joška Gvardiola?

    – Nisam sklon pretjerivanjima i zato bez ograde mogu kazati da je to fenomen u nastajanju.

    Moglo bi se redom o Vatrenima u Kataru…

    – Ne treba se ustručavati u isticanju tih vrijednosti. Zašto, ako momci pišu veliku povijesnu priču? Mi u Hrvatskoj moramo respektirati svakoga, ali i sebe. Zato mi je drago da se mali Livaković pokazuje top vratarom, raduje me kad igrači, koji su stalno u sjeni, kao recimo Juranović, onako sjajno odigraju protiv najjačih suparnika. Ponavljam se ako istaknem tog neumornog Brozovića ili rastrčanog Perišića. Baš svi, mlađi i stariji, zaslužuju da ih se istakne jer su zajedno postigli ovaj, ponavljam, po meni najveći uspjeh u povijesti našeg nogometa. Dvojicu ipak želim dodatno spomenuti…

    To su?

    – Kad te mnogi otpišu i drugačije te gledaju nego prije, onda se opet uzdignuti mogu samo oni koji imaju mentalitet fajtera. Dejan Lovren je to na najbolji način pokazao u Kataru i taj mentalitet prenosi na ekipu. Sjajno je odigrao i pokazao svima kako se treba vjerovati u sebe i momčad.

    Ostaje nam…?

    – Od njegovih početaka u Mateu Kovačiću prepoznavao sam veliki talent i potencijal. I kad mu nije baš išlo, i kad se stalno naglašavalo da ne pruža očekivano, pa se stalo dvojiti koliko zapravo može, meni je Kovačić bio taj. Možda smo ga svi opteretili tim velikim očekivanjima, možda je i on sam od sebe nedovoljno tražio i zadovoljavao se nekim dometima. No, na ovom prvenstvu Kovačić je pokazao jako puno, vidim ga napokon mirnim, samopouzdanim, kao da oslobađa svoj ogromni potencijal. Moramo biti sretni zbog toga što Kovačić odaje da je zaključio proces potpunog sazrijevanja i da je postao kompletan top igrač. Kad jednom Luka siđe s vatrene pozornice, uz Kovačića će biti lakše amortizirati taj težak i neizbježan trenutak reprezentacije. Na njemu je da vrednuje svoj talent i da postane čovjek odluke, a ne samo prevage, pišu Sportske novosti.