U domaćem medijskom prostoru više ništa ne iznenađuje, pa ni to da se u kontekstu navodno „osjetljivog kaznenog postupka“ protiv skupine sveučilišnih nastavnika, zbog kaznenog djela koje je i po svojoj pravnoj kvalifikaciji sporedno i teško dokazivo, konstruira javna haranga nesrazmjerno većih razmjera – s jasnim ciljem društvene i profesionalne diskvalifikacije.
U najnovijem broju Nacionala objavljen je članak koji imenom i prezimenom proziva više osoba s Fakulteta hrvatskih studija, koristeći se pritom njihovim nadimcima i privatnim porukama preuzetima s aplikacije WhatsApp, navodno prikupljenima u okviru istrage. Problem nije samo u tome što se izvan pravosudnog konteksta objavljuju privatne poruke koje ne potvrđuju tezu o kaznenom djelu, nego i u selektivnoj, ideološki obojenoj interpretaciji njihovih znanstvenih i profesionalnih biografija.
Posebno je zabrinjavajuće što se u istom tekstu implicira kako su znanstveni radovi – konkretno jedna knjiga čiji su autori dr. Vlatka Vukelić i Vladimir Šumanović – dokaz „povijesnog revizionizma“ u kontekstu kaznenog progona koji s tom knjigom nema ni jednu dodirnu točku. To je praksa protiv koje je ustao Émile Zola, to je reminiscencija najgorih razdoblja staljinizma i drugih totalitarnih sustava.
Nigdje se ta knjiga ne citira, ne komentira, ne kontekstualizira; optužba o „revizionizmu“ ostaje na razini političke etikete, bez pokušaja znanstvene analize – a koristi se kao začin, kao garnirung kaznenog postupka koji već time asocira kafkijanski.
Opasna praksa
Takav pristup ne uvodi novu opasnu praksu, nego vraća onu staru: da se znanstvenici– bez pravomoćne presude, pa i bez formalne optužnice – proglašavaju krivima, ne zbog sadržaja postupka, nego zbog svojih stvarnih ili imputiranih ideoloških pozadina.
Time se otvara prostor za novu vrstu denuncijantskog populizma – onog koji, pod krinkom javnog interesa, koristi moć medija da nadoknadi slabost, pa i potpuni izostanak, pravnog sadržaja. Umjesto vladavine prava tu svjedočimo vladavini dojma: ne sudi se zbog dokazane krivnje, nego se unaprijed diskreditira – kako bi potencijalna oslobađajuća presuda bila što beznačajnija u očima javnosti.
Lajbek ljevica
Ljevica ne shvaća koliko bi prva trebala ustati protiv ovakvih tekstova – ona reže tanku nit koja je još dijeli od svega protiv čega, ako to uopće više čini, navodno ustaje. Jer nije čudo kad se desnica pobuni. Nedopustivo je u ovom slučaju ako ljevica šuti. A ona šuti i ne prepoznaje da je o niti. Kakva je to ljevica..to je lajbek ljevica, ne ona Blocha ili iz razdoblja eurokomunizma.
Nije potrebno opravdavati nikoga da bi se ustvrdilo kako ovakva praksa ugrožava temelje profesionalne autonomije i pravne sigurnosti. Ako se danas kao krivnja navodi privatna poruka, ideološki stav ili autorstvo „nepoćudne“ knjige – tko će sutra ostati izvan tog dohvata? Gdje je granica između kritičke javnosti i linča pod krinkom borbe za pravdu?
Poraz novinarstva
To je poraz novinstva. Ali, nekim čudom, Zovko i Sever šute. Jer njihov ratio mundi nije tkan po mjeri pravde, već po mjeri ideologijske krvne osvete – što se manje vrati iz kestena, to bolje za nas.
Stvarnost postkomunističke Europe pokazuje da populizam ne dolazi isključivo s političkih rubova. On često dolazi iz jezgre – od onih koji se predstavljaju kao branioci civilnog društva, a djeluju kao aktivisti zamaskirani u novinare, tužitelje ili znanstvene arbitre. Taj populizam ne boji se manipulacije, niti neprovjerene informacije – jer ne traži istinu, već emocionalni efekt, ideološku insinuaciju i efekt glavosječe.
U takvom ambijentu – gdje se i bez presude zna tko je „kriv“, jer „svi znamo“ – pravo postaje formalnost. A društvo koje se prestane braniti od takvog populizma ubrzo ostaje bez temelja za bilo kakvu racionalnu raspravu, bez povjerenja u institucije, i bez odgovora na pitanje: tko je sljedeći?
Rektor je u svojim odgovorima Nacionalu oprezan, svjestan da se nalazi u minskom polju, ali autora to ne smeta. On, bez rezerve, nabraja prijestupe koji se njemu čine „sami po sebi dovoljni“.
To je logika kakva je viđena na suđenju Georgiju Dimitrovu, na procesu nadbiskupu Stepincu, u buharinskim i inim procesima: optužba nije dokaz, ali je presuda.
V.Z.