Piše Ivan Kujundžić
Upravo je ta duhovna snaga bila poveznica života i vjere u pobjedu, i to je jedan od najvećih oslonaca u boksačkoj karijeri Filipa Hrgovića.
Čovjeka koji ponosno ističe svoj hrvatski i kršćanski identitet, koji mu je usadio otac i majka, i što on danas prenosi na svoju obitelj, ženu i djecu i mlade upoće.
Ozračje tog duha osjetili smo već u spektskularnoj ulaznoj pjesmi o genima kamenim.
Bila je to veličanstvana promocija Hrvatske, koje su morale prepoznati strukture vlasti posebno ministarstva turizmu, medija i kulture i Htv te ubuduće s naknadnom pameti podržati simboličnom plaketom i neizostavnim organiziranim prijenosima na gradskih trgovima, i to posebno vrijedi za gradonačelnika Tomaševića jer je Filipov rodnim grad Zagreb.
Filip Hrgović, uz plejadu hrvatskih boksača kroz povjest od Čuvala, Parlova, Tadića, Škare Mavrovića…, prvi je hrvatski boksač koji je osvojio IBF pojas, i titulu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji.
U najdramatičnoj borbi “stoljeća”, pobjedio je unaprijed okrunjenog šampiona boksa.
Filip Hrgović, srušio je u trenutku sve su mu unaprijed postavljene vrijednosti dionica na burzama i na kladionicama, koje su postale šund. To ignoriranje “slabijeg” protivnika svršilo je preokretom Filipa Hrgovića, pobjedom nad velikom nadom svijeta boksa, Mosesa Itaumu.
Posebno dojmljiva izjava nakon meča života, bilo je evociranje i posveta pobjede svom ocu Peri.
Ta veza s ocem bila je duboka i bitna u Filipovu odrastanju. Jer otac je pratio sa strahom svaki Filipov put i meč, strepeći ne samo pred ringom ili ekranom, već i povratak i dočeku poslije svakog meča.
I sam sam svjedočio koliko je puta Pero sa zabrinutošću kao ćaća pričao o tom teškom izboru sinova poziva na put od mladog boksača, skrivenog po dvoranama i teretanama, tamo negdje na periferiji života, Dubrave i Sesvetama ni ne sanjajući sina na samom vrhu i tronu prvaka svjetskog boksa.
Od danas Filip nije s periferije života, a ne pogotovo na periferiji svjetskog boksa, gdje su ga kritičari svrstavali.
Filip Hrgović, njima usprkos i unatoč je šampion iz Zagreba, Hrvatske i Europe i čitavog svijeta.
Ovu pobjedu prvaka svijeta u boksu, kao šampionsku titulu posebno je posvetio obitelji i svom ćaći Peri, koji je preminuo 2022. g. u 67. g. Jer, prerana očeva smrt teško je pala Filipu i obitelji, no stamenita majka Ivanka s obitelj, srtic Jozo i ujaci Pejo i Matek, nadomještali su taj gubitak i vrijeme kroz koje se moralo proći, kroz razna psihološka razdoblja i emocionalne trenutke.
Bilo je to sigurno najteže vrijeme obitelji i Filipove karijere, nakon čega će najvažnije pobjede posvećivati upravo svom ocu Peri, pa i ovu pobjedu šampionske titule.
A onda je nakon pobjede u Londonu došlo i svjedočanstvo koje je cijeloj ovoj priči dalo još dublji smisao:
„Ovo večeras nisam bio ja, nego Isus Krist u meni. Otac, Sin i Duh Sveti.“
„Gubio sam svaku rundu, bio sam nadboksan i ne znam otkud sam izvukao tu energiju u toj devetoj rundi. To je bila snaga Duha Svetoga, dao mi je snagu da sve izdržim.“
To nisu bile samo riječi jednog pobjednika. Ovo je svjedočanstvo čovjeka vjere, koji je svoju pobjedu doživio kao nešto što nadilazi njega samoga i ulazi u sferu mistike vjere.
Važno je istaknuti kao je ovo velika hrvatska pobjeda posebno i obitelji Hrgovića i Zirduma, gena majke Ivanke po kojoj je Filip naslijedio sportski borilački talent, duh i vjere u pobjedu.
Pobjeda je ovo i onima čija je podrška izostala u javnom, sportskom i medijskom prostoru, koji su bili krajnji skeptici i kritičari Hrgovićeva boksa, njegova odabira muzike i stava, stila glave i brade– Ej, dečki idemo dalje, kraj je bitan, a ne od 1.–6. runde. U ovom slučaju bitna je brada i 9. runda, u kojoj je Filip pobijedio i to je to.
Gotovo je s pitanjem tko je bio bolji?
Filip Hrgović je šampion!
… kraj meča,
The End!
Nad pathosom ringa, Arene boksa, u Londonu, vijorila se hrvatska zastava sa šahirana grbom i himnom “Ljepa naša domovino”, slaveći prvaka Hrgovića Hrvata.
Itaumu Mosesa, bez O2, iznijeli su ni živog ni mrtvog na nosilima hitne pomoći, čime je izostao onaj zagrljaj dvojice boraca za čestitke kraja meča.
I teško se ovdje ljudski oteti dojmu, empatija prema mladom Mosesu Itaumi, kojeg je Filip Hrgović nazvao svojim „mladim prijateljem“, koji je doista bio poletniji i dominantniji, bio je doista bolji, no kraj borbe nepredvidiv je do zadnje sekunde, što se ovdje do punog izražaja dogodilo, pretvarajući O2 Arenu bez kisika, u dramatičnu povijesnu gladijatorsku bitku dvojice gorostasa, a Filipa Hrgovića u novog Rockyja Marciana.
I pravo je pitanje surovosti u zakašnjelosti sudačkog prekida meča i prekasnog ubacivanja bijelog ručnika u ring, a sve u nadi slučajnog mogućeg zalutalog krošea za osvajanje titule šampiona.
No upravo je u tom paradoksu ove borbe i njezina veličina. Hrgović je sam priznao da je gubio runde i da ga je Itauma nadboksao, ali je vjerovao u Boga i svoje iskustvo. U devetoj rundi preokret je postao stvarnost, u Itaumin kut za prekid borbe, doletio je bijeli ručnik, sudac je zamahnuo rukama kraj.
Priča je ovo s početka, o Ocu, Sinu i Duhu Svetom, identitetu, koji je Filipa Hrgovića nosilo do pobjede, kroz vjeru, što je i na koncu svjedočio poslije pobjede u meču s Itaumom, kojeg je kao borac koji ga je porazio na kraju ljudski pohvalio, kao boljeg u borbi, ali ne i konačno u ringu.
Hrgović je nakon svega o Itaumi govorio s velikim poštovanjem: „On je nevjerojatan borac. Ja sam sadašnjost, a on je definitivno budućnost.“ Nazvao ga je i jedinstvenim te najboljim borcem s kojim je bio u ringu, uz poruku da mu treba još iskustva.
I upravo zato ova pobjeda nije samo pobjeda nad protivnikom.
To je pobjeda iskustva nad mladošću, izdržljivosti nad početnom snagom, vjere nad sumnjom i čovjeka koji nije odustao onda kada je gotovo cijeli svijet već vidio njegov poraz.
Danas je Filip Hrgović svjetski šampion!
Prvi hrvatski svjetski prvak u teškoj kategoriji.
Čestitke Filipu Hrgoviću na pobjedi i svjetskom naslovu IBF-a i neka mu vjera u Boga i nadalje bude nadahnuće!