Dok se u Hrvatskoj slavio briljantni čin besprijekorne vojne pobjede, u Srbiji se ‘obeležavalo sećanje na stradanja u Jasenovcu i počinjene zločine nad srpskim civilima u operaciji Oluja’. Ikonografija stara, poznata, narativ dominantan kao i prethodnih decenija, u rasponu od ‘ustaškog genocida 1941.’ do ‘proterivanja Srba u Oluji 1995.’. Riječ je, kako se tumačilo, o kontinuitetu zla, ‘Oluja’ je ništa drugo nego nastavak genocida drugim sredstvima, simbol egzodusa sa ‘viševekovnog ognjišta’.
Kako graditi budućnost
Čini se kako se i danas, kao i prethodnih decenija, srbijanska javnost bori za što bolju prošlosti, a onda i budućnosti. Ovisno o političkoj strani aktera, umjerenijoj ili radikalnijoj, raspravljalo se o budućnost koja se ne može graditi na ‘… revizionizmu niti na zaboravu i neistinama’, sve do ‘… ali niti na večnom neprijateljstvu prema Hrvatima’.
Na žalost, dojam je kako dominantan dio srbijanske javnost ipak ne shvaća, kako je napisao jedan tamošnji kolumnist, da ‘… sjećanje koje rađa mudrost, a ne revanšizam, može jedino postati temelj budućnosti’. Sumirajući poruke s odmakom od nekoliko dana, i vladajućih i oporbenih, opći je dojam kako od umjerenijeg stava prema Hrvatima za sada neće biti ništa.
Stanje stvari je takvo da Srbi i dalje strogo inzistiraju na aureolu žrtve, recimo po uzoru na Židove u drugom svjetskom ratu. Jedan beogradski kolumnisti u tom je smislu citirao njemačko-poljskog židovskog novinara i publicista Henryk M. Broder u knjizi ‘Vječni antisemit’, navodeći: ‘Nijemci nikada neće Židovima oprostiti Auschwitz’, a prenesen je i navod iz autobiografije ‘Izbor’ stanovite američke psihologinje, mađarske Židovke, koja je preživjela Holokaust: ‘Mi (Židovi) uvreda smo za njihovu (Njemačku) nevinost’. Naravno da se podrazumijeva kako su Srbi personifikacija Židovstva, dok su zli Nijemci zapravo Hrvati.
Selektivni okvir Beograda
Može se zaključiti kako beogradska vizura odnosa Zagreba i Beograda, svedena na uski i selektivni okvir, ostaje nepromijenjena. Ključni političari, mediji i javni protagonisti, kako rekosmo, gotovo automatski posežu za Jasenovcem i Olujom kao zločinom čim se otvori bilo kakva rasprava o Hrvatskoj. Pritom se kao reprezentativne uzimaju pojave s hrvatske strane koje ni po čemu nisu relevantni politički ili javni faktor, najčešće je riječ o marginalnim strankama ili osobama koje na izborima osvajaju zanemariv postotak glasova. Unatoč tome, upravo oni postaju središnji argument u srpskom diskursu, što svakako nije slučajnost.
A niti puka pogreška u percepciji. Radi se o obrascu koji ima svoje političke, psihološke i identitetske razloge, i koji proizvodi konkretne posljedice. Prvo treba jasno reći što taj obrazac nije, a nije objektivno praćenje stvarnosti.
U Hrvatskoj ne postoji relevantna parlamentarna stranka koja svojom službenom politikom relativizira bilo što, državni vrh redovito sudjeluje na mnogim komemoracijama, Oluja se tretira kao legitimna vojna operacija, ali se spomenu i srpske žrtve na marginama te veličanstvene vojne operacije. Rubni ispadi, kao i svugdje, postoje, oni su neugodni, ali pretvarati ih u mjerilo politike i društva znači svjesno zanemariti razliku između margine i centra. Na žalost, srpska strana tu razliku sustavno briše.
Zašto se to radi
Ključno je pitanje: Zašto se to radi? Takav pristup u Srbiji je politički koristan, dakle trajna fokusiranost na Jasenovac i Oluju kao zločin omogućava jednostavan narativ: Hrvatska kao trajna prijetnja, kao prostor u kojem zlo nikada nije bilo ugašeno, kao država čiji je identitet praktički sveden na zločine nad Srbima. Taj narativ dobro služi unutarnjoj mobilizaciji, on održava osjećaj ugroženosti, opravdava nepovjerenje i olakšava političku mobilizaciju birača.
U društvu koje još uvijek nosi posljedice ratova 1990-ih, demografskog urušavanja i osjećaja povijesne nepravde, takav okvir djeluje snažno. Stoga im marginalije s hrvatske strane postaju savršeni dokaz, njihova pojava, ma kako rijetka i nevažna u hrvatskom političkom životu, potvrđuje unaprijed postavljenu tezu.
Gradnja kolektivnog sjećanja
Drugi razlog leži u načinu na koji se grade kolektivna sjećanja. U Srbiji su Jasenovac i Oluja postali središnje točke nacionalnog stradanja u 20. stoljeću. Oni nisu samo povijesni događaji, nego i simboli. Kad se oko njih gradi politika onda je teško prihvatiti da druga strana te teme doživljava drukčije, kao prošlost koja se komemorira, svakako ne kao svakodnevni politički okvir. Umjesto toga svako odstupanje, svaka relativizacija s margine, tumači se kao dokaz da se ‘oni’ nisu promijenili.
Brojke se pumpaju, kontekst se sužava, a složenost se gubi. Rasprave o točnom broju žrtava Jasenovca traju desetljećima, ali kada se maksimalističke procjene stalno nameću kao jedina istina, a svako propitivanje proglašava poricanjem ili revizionizmom, više nije riječ o traženju istine, nego o političkoj upotrebi brojki.
Koja je poruka takve politike
Treći sloj je dublji i opasniji. Kad se odnosi s Hrvatskom godinama i desetljećima svode na ta dva događaja, šalje se jasna poruka: hrvatski identitet, ne samo u srpskim očima nego i u svijetu, treba ostati vezan uz Jasenovac i progon Srba u Oluji. Sve ostalo, dakle kultura, jezik, šport, moderne institucije, europski okvir, svakodnevni život milijuna ljudi, sve to postaje sekundarno.
To nije samo pogrešna analiza, to je način da se održava jaz, umjesto da se gradi prostor za normalizaciju, za priznavanje da je moderna hrvatska država s vlastitim legitimnim interesima i da većina njezinih građana ne živi u sjeni prošlosti, održava se okvir trajnog neprijateljstva. Posljedice su vidljive: nepovjerenje među Hrvatima i Srbima unutar Hrvatske, otežana komunikacija, stalna sumnja i političko instrumentaliziranje.
Ako je cilj istina i sjećanje, onda se događaji trebaju tretirati precizno, s kontekstom, s priznavanjem zločina svih strana i bez ‘pretvaranja ruba u centar’. Ako je cilj politička mobilizacija i održavanje osjećaja ugroženosti, onda je sadašnji pristup logičan. Ali on ima cijenu. Svaki put kad se hrvatska politika svede na ispad nekog marginalca, produbljuje se ponor. Zato je pristup koji ključni srpski protagonisti primjenjuju kontraproduktivan. Time se želi ukupan hrvatski identitet svesti na Jasenovac i zločine u Oluji, a to nije opis stvarnosti. To je politički izbor.
Pupovac kao paradigma
Milorad Pupovac paradigmatski je primjer upravo takvog pristupa. Kao dugogodišnji vođa srpske manjine u Hrvatskoj desetljećima gotovo dosljedno stavlja težište na Jasenovac, na ustaštvo, na stradanje Srba u Oluji i nakon nje, na nepostojeći ustanak 1941., na hrvatski nacionalizam i na ‘potrebu’ da se Hrvatska ‘suoči s vlastitim zločinima’. To nisu nikakve pretpostavke, nego stvarni prioritet njegove politike. Međutim, problem nije u tome što netko iz srpske zajednice ističe vlastite žrtve i traži prava. Problem je u asimetriji i u političkoj cijeni te asimetrije.
Pupovac rijetko, ili gotovo nikad, ne zauzima jasan, nedvosmislen i emocionalno snažan stav prema srpskoj strani rata 1990-ih na način koji bi većini Hrvata zvučao kao priznanje. Nema jasne osude agresije, nema jednako snažnog govora o Vukovaru, o logorima, o etničkom čišćenju koje je provodila pobunjena srpska strana, o ulozi Beograda. Kad se to i dogodi, obično je u formi općih formulacija, a ne u formi koja bi nosila istu težinu kao njegovi istupi o hrvatskoj strani.
Rezultat je predvidiv, velik dio hrvatske javnosti doživljava ga kao čovjeka koji stalno nešto optužuje, a rijetko priznaje. Kad bi kojim slučajem sustavno i javno zauzeo stav da je srpska politika 1990-ih bila agresivna, da su zločini nad Hrvatima bili zločini, i da manjinska politika ne smije počivati isključivo na žrtvenom narativu prema Hrvatskoj, njegov položaj bi bio drukčiji.
Njegov pristup mnogima potvrđuje tezu da srpska elita u Hrvatskoj i dalje gleda na zemlju primarno kroz prizmu Jasenovca i zločina u Oluji, a ta strategija, kako rekosmo, ima cijenu. Umjesto da jača položaj Srba u Hrvatskoj kroz širenje povjerenja, ona ga sužava. Mnogi Hrvati koji bi inače bili spremni podržati manjinska prava, povratak ili kulturne institucije, zatvaraju se čim čuju isti krug tema izrečen na isti način. Pupovac tako, ironično, otežava upravo onima koje formalno zastupa, Srbi u Hrvatskoj ostaju politički izoliraniji, a jaz koji se gradi nije samo između Zagreba i Beograda, nego i unutar same Hrvatske.
Zaključno, moguće je braniti prava vlastitog naroda a da se pritom ne svodi cijeli odnos na dva događaja i da se ne ignorira druga strana. To nije izdaja, to je politička zrelost. Pupovac je, kako se čini, izabrao drugačiji put. Posljedice toga izbora vidljive su u tome koliko je Hrvata okrenuo protiv sebe, i koliko je time, posredno, oslabio prostor za svoj narod. Inzistirati na tome da su Jasenovac i ‘zločini’ u Oluju praktički dva jedina hrvatska identitetska obilježja, i to pokušavati prodati svjetskoj javnosti, jalov je i nepromišljen posao. Koji bi se na kraju mogao obiti o glavu upravo srpskoj manjinskoj zajednici u Hrvatskoj.
dr Ivica Granić