U principu ne postoji kolektivna odgovornost, zločin je uvijek čin s konkretnim imenom i prezimenom. Krivnja mora biti individualizirana između ostalog i kako se teret sadašnjih ne bi transferirao na buduće generacije. Niti jedan narod u cjelini nije zločinački, niti može biti protiv drugoga, prebacivanje odgovornosti na cijeli kolektivitet etički je i pravno neprihvatljivo. Protiv drugoga, a najčešće je riječ o susjedima, može biti država kao takva, dakle režim, ili režimi, stoga i je nužno inzistirati na individualizaciji odgovornosti kako bi društvo, između ostalog, osudilo konkretne počinitelje i nalogodavce, te prošlo kakvu takvu katarzu.
Međutim, što se događa kada nije riječ o izoliranom režimu, ako je riječ o politikama i režimima u kontinuitetu? Nije li na taj način, uvjetno rečeno, izbrisana granica koja bi, po logici stvari, dijelila narod i državu. Ako država sebe samu kompromitira uvlačeći se u prostor moralne suodgovornosti, stajući iza konkretnih zločina i zločinaca, govorimo li i dalje tek o režimu ili je problem znatno kompleksniji? U Srbiji je ista jezgra politike preživjela pad nekoliko režima, smjene mnogih stranaka, atentate, pobune, stotine velikih prosvjeda, ali i četiri desetljeća biračke potvrde političkog kontinuiteta. Sprovod Ratka Mladića na Topčideru nije izuzetak, javni je to dokaz da država, Crkva, vojska i veliki dio javnosti više čak i ne glume distancu. No, krenimo redom.
Što znači ‘obrisana granica’?
Narod i država nisu isto! U konkretnom slučaju Srbi žive i izvan Srbije, Srbija ima i nesrpske građane, vlast nije svaki birač. Ali, ta distinkcija bi imala smisla jedino ako većina birača, mediji, škola, Crkva i institucije ne bi dijelile isti program, istu agendu. U slučaju Srbije, posebno na problematici koja definira odnos prema Hrvatskoj i BiH, isti programi su prepoznatljivi još od Gazimestana: Kosovo kao identitetska jezgra, zaštita srpskog entiteta u BiH kao strateški cilj, rat 90-ih kao obrana a ne projekt, te konačno haške presude kao politički akt, a ne činjenice. Nitko ne tvrdi kako ‘svaki Srbin misli isto’, ali se bez sumnje može govoriti o istoj, dominantnoj političkoj kulturi, koja dovoljno dugo i dovoljno široko korespondira s državnom linijom da formula ‘narod nije neprijatelj, nego država’ praktički prestaje opisivati stvarnost u Srbiji.
Neprekinuta nit
Srbijanski državno–politički kontinuitet nije započeo s predsjednikom Vučićem. Započeo je s raspadom jugoslavenskog konsenzusa, zatim Memorandumom SANU, ukidanjem autonomije Kosova 1989., govorom na Gazimestanu, te konačno ratovima u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Jasno je kako u pitanju nisu, niti mogu biti, tek slučajni izleti jednog čovjeka, riječ je o kontinuitetu državnih projekata koji su imali masovnu podršku, institucionalnu infrastrukturu JNA i VJ, te golemi medijski aparat.
Tračak svjetlosti pojavio se slomom 5. listopada, rušenjem Miloševića. Zoran Đinđić je Srbiju pokušao zarotirati prema Hagu i Europi, na žalost to ga je koštalo života, a jezgra nije niti malo razmontirana. Vojislav Koštunica opstruirao kočeći izručenja, vojska i službe godinama su štitile i Karadžića i Mladića, potonji je uhićen tek 2011., dakle šesnaest godina nakon Srebrenice, i to na nekoj farmi sjeverno kod Beograda. Ne u nekoj apstraktnoj ‘međunarodnoj zoni’, nego u Srbiji, uz mrežu koja nije mogla funkcionirati bez državnog suporta.
Aleksandar Vučić
Politika predsjednika Vučića problematiku je maksimalno pojednostavnila. Davnih 90-ih bio je visoki dužnosnik Šešeljevih srpskih radikala, te ministar informiranja u Miloševićevoj vladi, u razdoblju najgore represije nad medijima. Nakon 2008. prepakirao je vlastitu nacionalnu agendu u jezik ‘napretka’ i EU-pregovora, od 2012. putem SNS-a drži vlast gotovo u kontinuitetu. Promijenio je stil, ali ‘crvene linije’ ostale su nepromijenjene, naime i dalje nema priznanja Kosova, u službenom kanonu nema prihvaćanja Srebrenice kao genocida, Republika Srpska ostaje poluga, Hag ostaje ‘anti-srpski’.
Ankete sve potvrđuju još i konkretnije, većina birača i dalje odbija priznanje Kosova, u novijim istraživanjima oko dvije trećine želi zadržati taj stav. Istraživanje NSPM-a iz 2024. pokazuje kako kvalifikaciju Srebrenice kao genocida prihvaća tek pet posto ispitanika, dok potpuno odbacuje preko 82 posto. U Republici Srpskoj ankete Mladića i Karadžića permanentno tretiraju kao heroje ili barem ne kao zločince. Bilo kako bilo, analitički se lako zaključuje kako nema govora o nekakvim režimskim podvalama, u pitanju je kontinuitet. Srbija je od 1991. do danas vodila nekoliko ratova, preživjela sankcije, bombardiranje, revoluciju, atentat na premijera, proeuropsku epizodu i dugu personaliziranu vladavinu, ali kroz sve te procese biračka i medijska većina nije napustila baš ništa od početnih koordinata.
Što se radikaliziralo?
Kontinuitet sam po sebi ne mora značiti radikalizaciju. Može značiti inerciju. Međutim, ono što se dogodilo vezano za Mladićev sprovod ne može biti inercija. U pitanju je javno, institucionalno slavljenje čovjeka pravomoćno osuđenog za genocid. Srbija je tijelo vratila državnim zrakoplovom, ministar pravosuđa bio je u pratnji. Najprije je najavljen državni pogreb, nakon europskih pritisaka formula je ublažena, ali praksa nije.
Komemoracija je održana u Domu Vojske, opijelo je u crkvi Svetog Luke na Košutnjaku vodio patrijarh Porfirije. Kovčeg je bio prekriven državnom zastavom, vojska Srbije dala je počasnu paljbu. Sahranjen je pored kćeri Ane na topčiderskom groblju uz nazočnost tisuća ljudi, ratne veterane u uniformama i ministre obrane, pravosuđa, rada i veteranskih pitanja. Vučić osobno nije nazočio, ali jest njegov sin Danilo. Patrijarh je kazao kako će Mladićevo ime ostati ‘urezano u sjećanje i molitve većine našeg srpskog pravoslavnog naroda, koji prema njemu osjeća i njeguje duboku zahvalnost’. To nije privatni govor obitelji, u pitanju je poglavar nacionalne Crkve koji većinu naroda izrijekom veže uz zahvalnost zločincu. Osim toga, navijači Crvene zvezde na utakmici su dignuli transparente zahvale ‘generalu’, uz zlokobni natpis ‘A sada pravac Potočari’. Kako stvari stoje, više i nema potrebe za bilo kakvom glumom, veličanje zla postalo je javna, gotovo državna liturgija.
Tri mehanizma
Vratimo se sada na tezu s početka osvrta o brisanju granice između naroda i države. U tom smislu analitički se može govoriti o tri ‘mehanizma’ koji funkcioniraju istodobno. Prvo, izbori. Ista matrica pobjeđuje desetljećima, naime kad birači ponavljaju mandat strankama koje Kosovo, RS i ratnu mitologiju drže svetim, država prestaje biti ‘odvojena kasta’, i postaje izvršitelj većinskog osjećaja. Drugo, institucije sjećanja. Škola, RTS, tabloidi, SPC i veteranske organizacije ne promiču katarzu, ni bilo kakav različit stav.
Postoji samo jedan, Srbi kao žrtve, Hag kao instrument, Srebrenica kao ‘zločin, ali ne genocid’, Mladić kao vojnik, a ne ubojica. I treće, ritual. Sprovod je najsnažniji politički jezik, jer ne traži argument. Tisuće ljudi, vojnici, patrijarh, zastava, plotun, to je kolektivno tijelo koje kaže ‘ovo je naš čovjek’. Država koja to omogući, i narod koji to ispunjava, prestaju biti dva različita pola. Postaju isti obred! Zato rečenica ‘Srbi nisu neprijateljski narod, Srbija jest neprijateljska država’, u konkretnom odnosu prema Hrvatskoj i prema BiH, gubi argumentaciju i analitičku oštrinu. Ne zato što etnička kolektivna krivnja postaje moralno dopuštena, naravno ne, nego zato što neprijateljska politika više nije izolirani aparat, ona je većinski konsenzus, plus institucije, plus sveti ritual.
Što teza ne smije postati
Na koncu, ostaje dvojba što teza ne smije postati? Ne smije postati ‘dozvola’ da se svaki Srbin u Zagrebu, Splitu, Mostaru, Banjoj Luci ili Beogradu tretira kao produžetak te politike. Manjina koja odbija beogradski politički kanon postoji, postoje novinari, pravnici, aktivisti, dio opozicije i obični ljudi koji ne razmišljaju na taj način. Postoje i Srbi žrtve rata. Kolektivna kazna i dalje ostaje loša politika i loša etika. Međutim, distinkcija narod – država ima cijenu, ima smisao i ima težinu jedino ako se koristi iskreno.
Zaključno, od Miloševića do danas Srbija nije vodila istu vanjsku politiku u svakom taktičkom potezu, ali je vodila istu povijesnu politiku: Nepriznavanje posljedica ratova koje je pokrenula, osporavanje presuda, nepriznavanje Kosova i RS kao otvorenih frontova. Birači su to prihvaćali, SPC je to sakralizirala, vojska je tome 7. rujna 2026. salutirala. Granica između naroda i države nije metafizički nestala, nestala je tamo gdje se mjeri stvarna politika prema susjedima, na tom mjestu Srbija ne govori dva jezika, jedan državni, jedan narodni. Govori jedan. Sprovod Ratka Mladića bio je njegov najglasniji dijalekt.
Dr Ivica Granić