Nakon poprilične ljetne pauze i odmora, a po dogovoru, na redu je prva ovo jesenska kolumna. Tema ima koliko ti srce želi. Mnoge su mi promakle kroz ove ljetne mjesece dok sam se odmarao i preživljavao pod kipućim suncem. Baš nas je dragi Bog ovo ljeto prepekao.
Upravo je prošao “Lički pohod na Zagreb”, kako javlja Jutarnji. Nisu Ličani ti koji ne vole Zagreb i Hrvatsku. Dali su puno branitelja, a mnogi od njih su izgubili i živote u obrani domovine. Sramota je da se godinama gomilao nepropisno odložen i opasan otpad u Gospiću i diljem Like, naše najčistije i najzelenije županije, a da nitko od nadležnih nije reagirao. Političari se vole busati u svoja kukavička prsa kako su ekološki osviješteni i kako brinu za zaštitu našeg okoliša. U tu svrhu pobrali su i ogromna sredstva EU-a, ali nisu gotovo ništa ozbiljno napravili kako bi riješili pitanje zbrinjavanja otpada.
Izrađeno je tek poneko postrojenje za oporabu otpada u cijeloj Hrvatskoj (navodno tri), iako bi gotovo svaka županija trebala imati svu neophodnu infrastrukturu za zbrinjavanje i oporabu svog otpada. Najbolji primjer je Zagreb. Vrli zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, koji se isticao u prvim redovima prosvjeda u Zagrebu, i dalje gomila otpad na Jakuševcu, a postrojenja za oporabu kroz svih šest godina njegove vladavine još su uvijek u fazi projekata. Dio otpada izvozimo, ali zato još više otpada uvozimo. Privatni poduzetnici, zapravo kriminalci, uvoze strani otpad i skladište ga gdje stignu. Nema nikakve državne kontrole. Što rade inspekcijske službe, što nadležno ministarstvo pa i županijske i gradske vlasti? Sramota!
Zašto se čekalo dvije godine otkada se saznalo za nelegalno odlaganje otpada u Gospiću da bi se tek sada krenulo s pripremama za odvoz i sanaciju? I to tek kad je stvar došla u medije. Gdje su i tko su odgovorni za nelegalno odlaganje opasnog i drugog otpada? Zašto ih nadležni nisu kazneno gonili? Zbog svih ovih i drugih neodgovorenih pitanja vlastima subotnji je prosvjed u Zagrebu, na kojem se okupilo do sto tisuća ljudi iz cijele Hrvatske, bio itekako opravdan kao izraz ogorčenja građana ovakvim propustima vlasti na svim razinama da reagira na vrijeme. Naravno da se prosvjedom neće riješiti problem otpada, ali bar se pokazalo što građani traže od tzv. “institucija države” na svim razinama. Sad je red na Vladi da što žurnije riješi ne samo problem otpada u Gospiću nego i diljem Hrvatske. Svako otezanje obit će se o glavu Andreju Plenkoviću i HDZ-u na sljedećim izborima.
Država nam ima problema. Što onda. Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili!
‘Bila je kao sirena, a ja sam ispao truba’
Svoje mjesto na prosvjedu čekirali su i lijevi i desni političari i javni djelatnici. Javila se i nezaobilazna Severina koja se čak u ovoj prilici pozvala na pokojnog predsjednika Franju Tuđmana. Kad zatreba, dobro je i Tuđmana iskoristiti za svoju promociju. Javio se i notorni jugović Ante Tomić. Kaže naš jugo Antiša: “Stati jedni uz druge, i časne i feministkinje, i ljevica i desnica.” I tako bi Antiša do prve prilike za
nož u leđa…
Jugo nostalgija je dočekala svojih pet minuta i ugurala se u prosvjed. Povijest nas uči da jugovići samo čekaju i čekat će svaku šansu da zabiju klin u vladajuće. Nije njima do zbrinjavanja otpada u Lici i drugdje, do sada su mudro šutjeli, a sada samo ubiru jeftine političke poene kod još naivnih građana, a zapravo žele obnoviti svoju neprežaljenu Jugu. A povijest nas poziva na oprez. Da se jedno jutro opet ne probudimo u novom “bratstvu i jedinstvu”.
U našoj povijesti od 1918. godine pa nadalje ne nedostaje sirena koje su nas pozivale i mamile u razno razne asocijacije. Uvjeravale su nas da smo premaleni da sami imamo svoju državu i da samo s našom istočnom “braćom” možemo opstati kao država. I sve se pokazalo kao prijesna laž… Jedno im se mora priznati da su uporni, strpljivi i samo čekaju prigodu da se ubace među ljude. Ali kako prolazi vrijeme sve manje su im šanse. Hrvatska država, i unatoč brojnim problemima (kao što je o ovaj sa otpadom), sve je čvršća, jača i razvijenija. A građani su ih skužili pa zato nisu dali da na prosvjedu govore političari.
Bila je kao sirena, a ja sam ispao truba.
Od svih dizanja samo mi se živci lako dignu.
‘Druže Vučiću, na Thompsonov party dolazi 120 tisuća mladih’
Legendarni HOS i ZDS, pozdrav koji nema alternative. U nekim prošlim vremenima zbog tog pozdrava završavalo se u Rementincu. Ta vremena su prošla, ali ne i ljudi kojima tlak skoči na tri sto kad čuju ZDS. Za njih je ZDS sinonim “ustašluka”, jedna vrsta verbalnog “ratnog zločina”, a povijesni kontekst ih ne zanima. Oni još uvijek žive u stihovima pjesme koju znaju, a to je “Po šumama i gorama…” Njima baš ništa ne znači što je pod pozdravom ZDS Filip Hrgović postao boksački prvak svijeta.
Taj pozdrav okosnica je i koncerta koji je Marko Perković Thompson nedavno održao u Vukovaru pred 120 tisuća ljudi. Da mogu oni bi strpali u Remetinac i svih 120 tisuća onih koji su pjevali Čavoglave. Čitam kako je Aleksandar Vučić popratio Thompsonov koncert u Vukovaru. Kaže: “Jedan party, dernek, ništa posebno… Za dom spremni, što je isto što i Sieg Heil, samo malo gore…” E, druže Vučiću, kod nas na Thompsonov “party” dođe 120 tisuća mladih koji pjevaju, a tvoji “partyji” se sastoje od demonstranata koji već više od dvije godine traže tvoju glavu. A što se tiče tvoje jadne izjave o izjednačavanju pozdrava ZDS s fašističkim pozdravom, mogu samo reći da je pravi fašizam sad jedino u Srbiji pod vlašću Vučića. Zato ne treba čuditi što s najvišim vojnim počastima sahranjuju ratnog zločinca Ratka Mladića. ZDS su koristili naši branitelji u Domovinskom ratu baš kao što “slava Ukrajini” koriste danas branitelji u ukrajinskom ratu.
Mnogi otkriju ono što nisu očekivali otkriti.
‘Sumnjičav sam jer te dobro poznam’
Listam jednu zanimljivu knjigu koja je upravo izašla u nakladi Despot infinitus d.o.o: “Dobrovoljna diplomacija u Domovinskom ratu”. Podnaslov “Hrvatski ured pri Promatračkoj misiji Europske zajednice”. Autorica je Verica Varga. U knjizi su opisani događaji na samom početku rata u Hrvatskoj kad su u Hrvatsku došli tzv. “sladoledari” tj. promatrači EU-a koji su tako nazvani zbog svojih bijelih uniformi u kojima su odlazili na bojišnice i pokušavali uspostaviti primirje ili provesti razmjenu zarobljenika. U to doba hrvatska službena diplomacija je bila tek u povojima, ali brojni mladi ljudi koji su dolazili u Hrvatski ured, a koji je bio smješten u “Hotelu I” u Zagrebu, volonterski su pomagali. Odlazili su svakodnevno s članovima Promatračke misije na teren, često izloženi paljbi neprijatelja, kako bi prevodili i savjetovali promatrače. U knjizi su sadržani brojni dokumenti tog vremena i sjećanja nekih od sudionika. Među njima je bila i jedna zanimljiva zgodna faca – moja supruga koja je u lipnju 1991. godine, na traženje Ureda predsjednika Tuđmana, osnovala Ured. Bila su to slavna vremena borbe za priznanje države, sa sretnim završetkom.
Čudi jedino kako takvo povijesno djelo ne zanima naše Ministarstvo vanjskih i europskih poslova koje nije htjelo nabaviti ni jedan primjerak. Jel’ to ona poznata hrvatska zavist da je netko obavljao diplomatske poslove bez blagoslova MVPEU-a ili tek opća nezainteresiranost za događaje s početka Domovinskog rata…
Sjetih se jedne stare fore koju sam još davno napisao u jednoj od svojih kolumna.”Bilo bi poželjno da hrvatski dug ne iznosi koliko je Hrvatska duga, već koliko je široka.”
Sad moram imati dva para očala pri ruci. Jedne imam na nosu dok druge tražim.
Kupiš li ili ne kupiš ženi dar jednako ćeš pogriješiti.
U ured mi je došao bračni par s klasičnom bračnom krizom. Ona: “Sumnjičav si jer me dobro ne poznaš.” On: “Varaš se. Sumnjičav sam jer te dobro poznam.”