Najnoviji dogovor Donalda Trumpa s Vladimirom Putinom o isporuci ruskog dizela, objavljen dok su američki, ukrajinski i europski pregovarači sjedili u Miamiu, nije tek izolirani incident. Radi se o logičnom slijedu politike koja prioritizira američke kratkoročne interese nad ukrajinskim preživljavanjem ali i nad kohezijom Zapada. U isto vrijeme Europa,
unatoč velikodušnim izjavama i novim sankcijskim paketima, pokazuje ozbiljne strukturne
slabosti, koje onemogućuju preuzimanje čak i minimalne odgovornosti.
Pitanje nije samo je li Trump ovim potezom bacio Ukrajinu na koljena, nego u kojem smjeru može krenuti situacija nakon što se američka potpora smanjila, a europska sposobnost i dalje ostala ograničena.
America First, Kina i transakcijski pristup Rusiji
Trumpova administracija od početka mandata vodi politiku ‘America First’. Po kojoj bi, kako
aktualno stvari stoje, ukrajinski rat mogao postati čak i sekundarni front. Smanjenje izravne vojne pomoći Ukrajini, prema dostupnim podacima blizu minimuma u odnosu na Bidenovo doba, uz zadržavanje manjih isporuka i programa poput PURL-a, usmjerava američku pozornost, ali i resurse, prema drugim prioritetnim pravcima, prije svega na čvršće definiranje odnosom s Kinom.
Nakon što su američke carine na kineske proizvode dosezale ekstremne razine, Peking je odgovorio značajnim ograničenjima. Washington je zatim tražio deeskalaciju i ‘stratešku stabilnost’, što je razumljivo, jer otvoriti dva velika fronta istodobno nije odveć mudar potez.
Visoke cijene dizela
Visoke cijene dizela, djelomično zbog američko-izraelskog sukoba s Iranom i zatvaranja
Hormuza, a djelomično zbog ukrajinskih udara na ruske rafinerije, posljedično silno ugrožava Republikance pred iznimno važnim srednjomandatnim izborima. Trump je više puta pritiskao Zelenskog ne bi li prestao gađati ruske rafinerije, a kada to nije uspjelo dogovor s Putinom o isporuci stotina tisuća tona dizela, uz privremeno ukidanje sankcija do otprilike travnja 2027. pokazao se kao ‘pragmatičan izlaz’ iz cijele situacije.
Demokrati u Senatu nazvali su taj potez ‘izdajom Ukrajine, Europe i američke nacionalne sigurnosti’, dok je Zelenski govorio o ‘dimnoj zavjesi’ i ‘slaboj odluci jakih partnera’. Ne može se kazati kako je ovaj Trumpov potez ideološki pro-ruski, više je riječ o ‘transakcijskom potezu’ i njegovom neobičnom taktiziranju.
Dojam je kako je u pitanju potez koji bi Zelenskog i Putina mogao dovesti za stol, a ne potez koji bi Rusiju dublje gurnuo u kineski zagrljaj, a rat u Ukrajini jače zakomplicirao.
Europske manjkavosti i ograničenja sankcija
Sada je Europa preuzela većinu tereta potpore Ukrajini. Prema nekim procjenama sjeverna i zapadna Europa čine oko 95 % aktualne pomoći, osim toga Europa je povećala i obrambene izdatke i usvojila nove brojne sankcijske pakete. Međutim, strukturne slabosti ipak ostaju duboke.
Osamdeset godina ovisnosti o američkom sigurnosnom kišobranu stvorilo je prazninu
u strateškim sposobnostima, poput svemirske tehnologije, dalekometnih projektila, integrirane protuzračne obrane, strateških transporta i zapovjedno-kontrolnih sustava. Čak i uz rast potrošnje, NATO-ovi ciljevi od 3,5 posto plus 1,5 posto, zatim fragmentirana obrambena industrija, nacionalni egoizmi, nedostatak kvalificirane radne snage i sporost europskih institucija, rezultiraju time da se praznine teško zatvaraju.
Njemačko-francuski razlaz oko ‘Future Combat Air Systema’ samo je jedan primjer u tom kontekstu. Uglavnom, unutarnje podjele dodatno slabe odlučnost Europe, a europska suverenistička desnica, poput AfD-a u Njemačkoj ili Nacionalnog saveza u Francuskoj, te dijelovi poljske desnice, sve otvorenije postavljaju pitanja troškova i vlastitih nacionalnih prioriteta.
Javno mnijenje u dijelovima Italije sve se glasnije protivi daljnjim isporukama oružja, a hibridni ruski napadi dronovima na zračne luke, sabotaže, dezinformacije, prijetnje obrambenoj industriji i slično, testiraju ionako slabu europsku koheziju. Osim toga i princip jednoglasnosti u EU-u omogućava mnoge blokade. Financijski gledano, europski proračuni su prenapregnuti, dodatni deseci milijardi za Ukrajinu u 2027. postaju politički jako teški, osobito ako se ratu ne nazire kraj.
Kina i Rusija
Pokazalo se kako su europske sankcije Rusiji tek djelomično učinkovite. Ruski prihodi od
fosilnih goriva na samom početkom uvođenja sankcija značajno su pali, izvoz rafiniranih
proizvoda također je pao zbog ukrajinskih udara, Rusija je u jednom trenutku čak morala i
uvoziti gorivo.
Međutim, Rusija se prilagodila, shadow fleet, zatim preusmjeravanje na Kinu i Indiju kao i kineske zamjene za zapadne komponente učinile su da Kina danas čini oko 75 posto izvoza ključnih dual-use roba u Rusiju. Globalna energetska kriza zbog Irana čak je i povećala ruske prihode u pojedinim razdobljima. ‘Dizel dogovor’ SAD-a pokazuje kako je ‘koordinirani Zapad’ i te kako propustan.
Europa i dalje zadržava sankcije, Njemačka, UK, Finska i Kaja Kallas jasno su rekli kako neće popustiti, međutim aktualno američko popuštanje daje Moskvi značajan politički i ekonomski signal.
Mogući smjerovi razvoja situacije
Analitički se zaključuje kako bi situacija mogla eskalirati u nekoliko pravaca, od kojih nijedan nije jednostavan.
Produljeni rat iscrpljivanja
Najvjerojatniji kratkoročni scenarij. Po tom scenariju SAD bi ostale na minimalnoj razini prisutnosti (obavještajni podaci, ograničene prodaje, povremeni politički pritisak), Europa bi
nosila teret, a Ukrajina se nastavila braniti uz značajne gubitke. Rusija, oslonjena na kinesku ekonomsku i tehnološku potporu, održavala bi stanovitu ‘ofenzivu’ testirajući europsku snagu konvencionalnim ali i ‘hibridnim sredstvima’.
Po ovom scenariju ukrajinski budžetski manjak bi rastao, europski donatori se iscrpili, rizik da se front polako ‘pomiče’ bio bi realan, a Ukrajina gubi teritorij i stanovništvo.
Prisilni mir pod američkim pritiskom
Po ovom scenariju Trumpov tim nastavlja tražiti ‘deal’. Ako se kombiniraju ekonomski
poticaji za Rusiju, dizel i budući poslovni dogovori, s pritiskom na Kijev da prihvati teritorijalne kompromise i slično, Ukrajina bi mogla biti prisiljena na nepovoljan sporazum.
Europa bi tada bila suočena s izazovom da prihvat i pokuša nastaviti sama, što bi vojno i
financijski bilo jako teško.
Europska strateška autonomija
Europska strateška autonomija bi podrazumijevala dodatno povećanje obrambenih izdataka, zajednički projekti poput recimo proizvodnje dronova i protuzračne obrane, korištenje zamrznutih ruskih sredstava i dublju integraciju s Ukrajinom.
Put je to koji dugoročno smanjuje ovisnost o SAD-u, međutim, politička volja, industrijska fragmentacija i vrijeme rade protiv brzih rješenja. Do 2030. Europa bi mogla biti ‘otpornija’, ali svakako ne i potpuno autonomna.
Eskalacija
I ruski obavještajni servisi i europski analitičari upozoravaju na rizik ograničenog udara
NATO-a, koji bi se sastojao od hibridnih ili ograničenih konvencionalnih udara oko Baltika ili
zapadnih granica Ukrajine, od 2027. do 2029. godine. Ali, ako SAD ostanu suzdržane, a
Europa podijeljena, odvraćanje slabi.
Razvoj događaja bi mogao rezultirati i koordiniranim ‘europskim odgovorom’ i ukrajinskim dubokim udarima, što bi probleme za Moskvu moglo dodatno zakomplicirati. Takav scenarij sada se čini najmanje vjerojatnim.
Utjecaj Kine
U globalu gledajući zaključuje se kako je Kina stvarni strukturni pobjednik. Naime, Rusija joj postaje ovisniji partner, Europa je energetski i sigurnosno ranjiva, a SAD se sve više
fokusiraju na deeskalaciju s Pekingom. Ako Trump i Xi postignu širi dogovor o trgovini i
tehnologiji, ukrajinski rat može postati čak i sporedna tema. Europa, ovisna o kineskim
rijetkim mineralima, i ne samo mineralima, riskira da bude stisnuta između ta dva pola.
Najbolji ishod zahtijevao bi kombinaciju pristupa, znači održavanje stanovitog pritiska na
ruske prihode, uključujući carine na treće zemlje, europsku solidarnost koja nadilazi nacionalne interese, zatim realističniju ukrajinska diplomacija i američku spremnost da
pomognu.
A najgori je scenarij onaj po kojem bi se Ukrajina maksimalno iscrpila, Europa
ostala podijeljena, a Rusija, s kineskom potporom, testirala granice NATO-a, dok bi SAD
svoju pozornost sve više usmjeravao prema Pacifiku.
Stoga ‘Dizel dogovor’ od listopada 2026. nije kraj priče, ali je jasan signal kako se stari transatlantski model više ne može uzimati zdravo za gotovo. A Europa? Europa će morati odlučiti koliko je spremna platiti za vlastitu sigurnost, i koliko brzo.