BISKUP DOBRILA SE VRATIO!
„Domovina je tamo gdje nam srce kuca,
a srce kuca tamo gdje nas majka uči prve riječi.“
Danas je u porečkoj katedrali, svečanom Svetom misom, koju je nadahnuto predvodio mjesni biskup Ivan Štironja, obavljen ukop zemnih ostataka velikog hrvatskog sina, pastira Crkve u Istri, čuvara svega kršćanskog puka, osobito onih koji su bili u težem položaju – a to su u Istri bili i Hrvati i hrvatsko nacionalno biće – čiji je identitet, kao pastir Crkve i narodni prosvjetitelj, snažno štitio i čuvao.
„Siromah sam se rodio, siromah ću i umrijeti!“
Stoljeće i pol nakon smrti, biskup Juraj Dobrila vratio se u svoju rodnu Istru, gdje je u Eufrazijevoj bazilici, u Poreču pronašao svoj novi i vječni počinak. Uz Svetu misu zadušnicu i obred ukopa, njegovi su zemni ostaci položeni u kripti Porečke katedrale, u kapelici Presvetog Srca Isusova.
Ovo je za Porečko-pulsku biskupiju, Istru i Hrvatsku velik događaj i svečanost, jer nosi snažnu duhovnu i povijesnu simboliku, ali i onaj najljudskiji, emotivni trenutak – poput povratka djeteta majci. Juraj Dobrila vratio se svojoj Istri.
U Eufrazijevoj bazilici – Porečkoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije – okupilo se mnoštvo vjernika, velik broj svećenika iz cijele Istre i Hrvatske, kao i iz susjednih zemalja, čime je ovaj svečani događaj dobio posebno duhovno i povijesno značenje.
Povijesni povratak biskupa Jurja Dobrile, odnosno njegovih zemnih ostataka, dogodio se početkom siječnja ove godine, simbolično, u Tinjanu – mjestu gdje je kao dječak dolazio na prve molitve u crkvu i odakle je krenuo njegov obrazovni i duhovni svećenički put – u duhu riječi:
„Domovina je tamo gdje nam srce kuca, a srce kuca tamo gdje nas majka uči prve riječi.“
Ovom svečanošću, gotovo stoljeće i pol nakon njegove smrti, ostvarena je posljednja želja biskupa Dobrile – da počiva u svojoj rodnoj grudi, u Istri.
U mramornu kamenu grobnu poklopnicu, uklesano ime biskupa Jurja Dobrile trajno će svjedočiti o jednom životu, pastira i prosvjetitelja, zaštitnika hrvatskog i istarskog kulturnog i narodnog identiteta. Ovaj susret u Istri njegova je nebeska želja, ali i želja istarskoga puka, prenošena stoljećima s koljena na koljeno – u obiteljima, među biskupima, svećenicima i vjernicima.
Biskup Juraj Dobrila rođen je 16. travnja 1812. godine u Velom Ježenju. Školovao se u Tinjanu, Pazinu i Karlovcu, a filozofiju i teologiju studirao je u Gorici. Za đakona i svećenika zaređen je 1837. godine.
Nakon prve pastoralne službe u Munama, nastavio je studij u bečkom Augustineumu, gdje je doktorirao tezom „Nauk crkvenih otaca o sakramentu ispovijedi“. Njegovo svećeničko i znanstveno djelovanje uvelike je vezano uz Trst, gdje je obnašao brojne odgovorne službe: kapelana, propovjednika, katehete, profesora dogmatike, rektora sjemeništa te župnika katedrale.
Papa Pio IX. imenovao ga je 21. prosinca 1857. godine biskupom Porečke i Pulske biskupije, čime započinje njegovo snažno djelovanje u Istri, obilježeno brigom za narod, težake, siromahe, mladež, učenike i studente.
Godine 1875. imenovan je biskupom Tršćansko-koparske biskupije, gdje je ostao do svoje smrti 13. siječnja 1882. godine. Sahranjen je u Trstu 18. siječnja, na groblju svete Ane.
Njegovim povratkom u Istru zatvara se j krug jedne životne i povijesni priče, ali se istodobno otvaraju vrata novim istraživanjima, dubljem promišljanju i novim spoznajama o životu, djelu i nasljeđu biskupa Jurja Dobrile – biskupa velikog srca, prosvjetitelja i dobročinitelja, čovjeka vjere i duhovnosti, čije su ruke bile čvrstog stiska i bliske istarskoj zemlji i težaku, ruke otvorene siromasima, a srce posebno okrenuto mladima.
Brinući se za potrebite, odricao se vlastitog novca, darujući ga učenicima i studentima, koje je pomagao i na njihovu putu obrazovanja, znanja i duhovnosti i trajne osviještenosti i povezanosti s Katoličkom Crkvom i svojim hrvatskim identitetom.
U sintezi metafore srca i ruku ostaje njegova trajna poruka:
Srce Istri – ruke Bogu!
