Kad je u svibnju 2016. godine, mjesec dana uoči Karamarkova svojevoljnog odlaska s mjesta predsjednika HDZ-a, Andrej Plenković rekao kako HDZ ne može biti talac bilo kojeg svojeg člana, rijetkima je u uhu ostao ostatak tog ekspozea. Naime, Plenković je dalje zborio kako se od modernih političara, kakav je on sam, jasno, očekuju najviši standardi transparentosti, odgovornosti i integriteta. I zato je sreća da danas imamo njega za predsjednika Vlade, odnosno Zorana Milanovića za predsjednika države.
Sretni smo, naravno, i zahvalni dobrim dušama koje su savjetovale političkog majstora Božu Petrova i njegovo društvo stručnjaka. Njihove političke zasluge kao da su dio alanfordovskih dosjetki legendarnog Grunfa: „Možda jesmo izgubili arbitražu, ali zato ćemo platiti više nego da smo odustali na vrijeme!“
Vratimo se malo na tu 2016. godinu. Što se otad dogodilo? Most je igrao ulogu akrobata, oko djela koje nije ni prekršajno, ni kazneno, a kasnije ćemo službeno saznati – ni sukob interesa, napravio je predstavu i zapravo ustoličio Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a. Zatim mu je pomogao doći na vlast, a onda slijedi vatromet ludila.
Najprije je sam Petrov priznao kako je dobio signale od dobavljača Agrokora, točnije Sberbanka, onog, znate, ruskog, a zatim je Todorića izručio Martini Dalić, onoj, znate, koja je zbog Karamarka izašla iz HDZ-a. Rezultat je poznat (djelomično poznat, vrijeme će možda pokazati razmjere tog pothvata prožetog transparentnošću, odgovornošću i integritetom): ruske su državne banke preuzele velik dio hrvatske prehrambene industrije, a Most je pritom izbačen iz Vlade. HDZ-om od 2016. godine dominiraju osobe isključivo iz bliskog kruga predsjednika stranke, ideološki prihvatljivi ljevici, bez imalo ideološkog koalicijskog potencijala.
Za preostali dio koalicijskog potencijala zaduženi smo mi, porezni obveznici i državni proračun, kako smo vidjeli tko zna koliko puta od 2016. naovamo. Ali, naravno, niska ministara, državnih tajnika, službenika i voljenih nam SDSS-ovaca koji su otišli zbog afera odraz su najviših standarda transparentnosti, odgovornosti i integriteta.
A što je sa Zoranom Milanovičem? Dok je bio Milanović, gubio je ama baš sve izbore, čak je morao odstupiti s mjesta predsjednika Partije. Nakon nekoliko godina teškog rada, vratio nam se kao Milanovič i pobijedio na izborima za predsjednika Republike Hrvatske.
Pobijedio je Kolindu Grabar-Kitarović koja je izgubila onog trenutka kad ju je podupro Plenkovićev nezainteresirani, ali i financijski nekonkurentni HDZ. Od tog trenutka do ovog, Hrvatska je talac i Zorana Milanoviča i Andreja Plenkovića. Prvi očito vraća određena ulaganja, u određenim situacijama se ponaša kao kakav stari činovnik ruskog veleposlanstva, u većini ostalih situacija ponaša se kao ili kao frustrirani dnevnopolitički komentator ili kao kavanski zabavljač čiji je jedini vanjskopolitički domet krkanje mlade prasetine s, ni manje ni više, Miloradom Dodikom.
Umjesto Triju mora – Banja Luka, Beograd i Moskva.
Andrej Plenković, s druge strane, koristi Hrvatsku kao štand na sajmu ambicioznih pretendenata na jednu od funkcija u tijelima EU. Njega ne zanima inflacija, poskupljenja zbog kojih ljudi broje zalogaje.
On je primjerice zacrtao uvođenje eura i nema tog gladnog naroda koji će njemu usporavati karijerne ciljeve. Kako uostalom drukčije objasniti da čovjek koji nema nimalo strasti prema hrvatskim nacionalnim temama katkad nediplomatski javno reagira na sovjetske agresije?
To bi možda čak bilo za pohvaliti da prethodno nije čitavu prehrambenu industriju izručio tom istom entitetu. Energetska je otprije u zagrljaju tvrtki povezanih sa sinovima KGB-ovaca, tj. FSB-ovaca. Srećom, Hrvatska se može grijati iz drugih izvora, onih koji dolaze iz LNG terminala i koje štiti američka mornarica. Ali čekajte, nije li taj posao dogovorio Tomislav Karamarko?
Franko Crljen