Foto: Hrvatsko bilo

O akciji uhićenja i kažnjavanja navijača nakon utakmice Hrvatska – Turska oglasila se novoosnovana stranka Hrvatsko bilo i izrekla svoj stav o tim događanjima. Njihovo priopćenje donosimo u cijelosti:

“U vrijeme trajanja bivše državne zajednice postojalo je zanimljivo kazneno djelo. Riječ je o prvom stavku 133. članka KZ-a bivše SFRJ, kojim je bilo regulirano djelo tzv. verbalnog delikta.

Kazneno djelo se odnosilo na osobu koja govorom, natpisom, letkom, crtežom ili na drugi način poziva ili potiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda, i tako dalje. Takve osobe, navodi se, biti će kažnjene zatvorom od jedne do deset godina.

Ne samo ako si rušio društveni poredak nego ako si verbalno izražavao otpor odlukama nadležnih organa. Nije se gledalo jesu li one bile zakonite ili nezakonite, logične ili nelogične, pravedne ili nepravedne. Jednostavno, niste smjeli biti protiv odluka Partije, i točka. Uspostavom slobodne i samostalne hrvatske države ukinuto je i to kazneno djelo.

No, suštinski gledano, je li to doista tako?

Prije svega treba kazati kako doista treba sankcionirati svaki govor mržnje. U bilo kojem obliku, bilo kada i bilo gdje. No, problem nastaje onda kada se onima koji su do jučer tumačili i kažnjavali upravo po članku 133. spomenutog jugoslavenskog KZ-a, ili njihovim mentalnim ili političkim baštinicima, daju ovlasti tumačenja što je današnji ekvivalent nekadašnjeg verbalnog delikta, odnosno što je govor mržnje. A što ostaje u granicama slobode mišljenja, slobode govora, odnosno kritike?

Ako danas netko nekome kaže da je katolički taliban, je li u pitanju govor mržnje ili sloboda govora? Isus Krist se svakodnevno izvrće svakojakom ruglu, odavno je to prešlo granicu dobrog ukusa. Je li u pitanju govor mržnje ili sloboda izražavanja? Je li govor mržnje ako se stopostotni invalidi domovinskog rata nazivaju šatorašima? Svake godine se u Kumrovcu, na obljetnicu rođenja jednog od najvećih masovnih zločinaca novije hrvatske i svjetske povijesti, okupljaju razne bizarne grupacije, vrlo jasno noseći simbole totalitarnih zločinačkih pokreta, pjevajući pritom pjesme koje slave zločinački komunistički pokret i zločince koji su se naročito istaknuli prilikom likvidacije Hrvata nakon Drugog svjetskog rata. Je li to govor mržnje ili sloboda izražavanja? Na teritoriju RH postoje nadgrobni spomenici znamenitim zločincima, koji su se istaknuli u zadnjoj agresiji na RH. Je li u pitanju pravo mira pokojnika, ili pravo na izražavanje vjerske slobode njega i njegove obitelji? Ovakvih ili sličnih primjera bezbroj je na teritoriju RH.

Za aktualnu vlast HDZ-a i koalicije sve navedeno nije(!) govor mržnje. A niti bilo kakvo drugo kazneno djelo.

Ali jest kazneno djelo govora mržnje, poticanje na nasilje i sl. pjevanje jedne hrvatske pjesme, budnice ili koračnice, mediji navode kako je ustaška iako u osnovi nije (neki kiticu ‘hrvatski se barjak vije’ prepjevaju u ‘ustaški se barjak vije’). Spomenutu pjesmu pjevalo je desetak mladića na utakmici u Osijeku, pjevanje je trajalo pet minuta, koliko je poznato ista ne poziva na nikakvo nasilje, ubojstva ili sl. Ali je, tumači se, ipak kazneno djelo, slijedom čega su uslijedila uhićenja.

Nakon svega, postavlja se pitanje vrijednosnog kriterija u razlikovanju govora mržnje s jedne strane, i kritike, odnosno slobode mišljenja ili izražavanja s druge.

Za civilizirano i uređeno društvo granica između slobode mišljenja i kritike, te govora mržnje može biti samo poziv na nasilje. Ako se govorom, pjesmom i sl. poziva da se nekog ubije, protjera i dr. onda to jest govor mržnje. Nedavno smo, kao narod, prošli to iskustvo, jasno nam je što znači kad takve prijetnje postanu stvarnost.

Ali, osim tog iskustva, dakle iskustva ubijanja, protjerivanja, silovanja i sl. kao narod smo prošli i ono drugo iskustvo: iskustvo verbalnog delikta. I svih njegovih ‘vrijednosti’. Stoga nam i nije baš lako podmetnuti rog za svijeću.

Bez sumnje, primjena terora nad navijačima hrvatske nogometne reprezentacije akt je nasilja, i posve nepotreban i besmislen čin. Kao narod pristali smo na istinu serviranu od onih koji zapravo nikada i nisu htjeli slobodnu i samostalnu RH. Na istinu Davora Božinovića i Zorana Stevanovića. Nije li taktika ‘isušivanja močvare’ u mandatu ministra Jovanovića bila polazišna točka svega što danas živimo. Jasno je kako se već godinama od strane raznih grupacija izravno udara na vrijednosti koje simbolizira hrvatska nogometna reprezentacija. Od proglašenja nepoželjnih pjesama poput ‘Lijepa li si’ sve do zabrane poklič ‘ZDS’, i to tako što se na travnjaku crta simbol njemačkog nacizma, pišu se naručeni grafiti ili sl. Čini se kako osovina Jovanović – Stevanović – Božinović izvrsno funkcionira.

A što u cijeloj priči čini predsjednik Vlade Andrej Plenković? Nije li pritisak tih grupacija strahovito napredovao i dobio na snazi upravo u vrijeme njegovoga preuzimanja predsjedanjem HDZ-om i hrvatskom Vladom? Što je s ujednačenim kriterijima kada je u pitanju novija hrvatska povijest? Ili smo opet u vremenima čl. 133. famoznog jugoslavenskog KZ-a, po kojem samo odabrani imaju pravo i odlučuju o istinama?” – piše u priopćenju koje potpisuje politički tajnik Hrvatskog bila Ivica Granić