U Hrvatskoj egzistira jedan do sada smo mislili mit, da su najružnije devastacije nastale uz suport, mišljenje i uz pečat ovlaštenih projektanata. Nakon travestije vezane uz prijedlog budućeg maksimirskog zdanja još se jednom potvrdilo kako nije riječ o mitu, a niti o pukoj provokaciji. Najmaštovitiji bespravni objekti na obali i u predgrađima broje se stotinama tisuća, međutim puno su štetniji objekti koji imaju ‘sve papire’, Lokacijsku i Građevinsku dozvolu, suglasnosti te potpis ovlaštenog projektanta. Takav objekt ostaje, legitimira se i postaje novi standard, mijenja sliku mjesta ili krajolika trajnije od kućice bez dozvole. Na žalost, sustav to omogućuje. Pritom ne mislimo na manipulacije prostornim planovima koji se prilagođavaju pojedinim investitorima, kada se javni natječaji zaobilaze ili svode na pozivne, kada je konzervatorska zaštita nedosljedna, riječ je baš o situacijama kada su, po sudu javnosti, projektanti u tom lancu ključne karike devastacije, jer bez potpisa nema ni dozvole.
Spomenik palim Windowsima
Nekadašnji spomenik dubrovačkim braniteljima ‘Kocka mora’ tipičan je primjer. Radilo se o ostakljenoj konstrukciji s multimedijskim zaslonom, na kojem su prikazivane videosnimke bljeskanja mora, fotografije dubrovačkog fotografa Pava Urbana, te stihovi ‘Himne slobodi’. Postavljanje spomenika trebala je biti faza projekta uređenja platoa Pila, u kojem su druga i treća faza uključivale rješenja putničkog terminala i regulaciju prometa. Nikad nisu provedene. Na natječaju je pobijedio stanoviti Igor Franić, a ne Nenad Fabijanić, kako se često misli, Fabijanić je osvojio prvo mjesto za interpolaciju javnog WC na Peskariji.
Nevjerica u javnosti
Nakon početne nevjerice izazvane golemom crnom gromadom, koja je glumila braniteljski spomenik, godinama su vođene rasprave o izgledu, lokaciji i troškovima održavanja. Građanska većina inzistirala je na premještanju instalacije na drugu lokaciju ili najbolje trajno ukloniti. Što se na koncu i dogodilo. Bilo kako bilo, osim komentara oko cijene postavljanja i skupog održavanja javnost je bila najviše zgrožena vizualnom promašenošću, naime izgled je posve odudarao od povijesne cjeline gradskih zidina i platoa Pila. Zbog čestih kvarova u sustavu prozvan je i ‘spomenikom palim Windowsima’. Na koncu je slučaj kulminirao odlukom gradskog vijeća u listopadu 2015. da se instalacija makne po zahtjevu braniteljskih udruga.
Uskoro je, međutim, isplivao podatak zbog čega je instalacija godinama ostajala i prkosila kritikama. Nije se mogla ukloniti bez suglasnosti autora, riječ o autorskom djelu koji je bio uvjetovan i lokacijom. Dubrovčani su, međutim, bili mudri, odluka o uklanjanju spomenika je ostala, prekinuto je njegovo održavanje čime je okončana travestija. Žilavi Franić se i dalje nije dao, najavljivao je tužbe, međutim Dubrovnik je još jednom dokazao zbog čega nosi epitet kolijevke diplomacije. ‘Ne vidimo razloga za tužbu. Naime, Grad nije mogao dopustiti bilo kakvu ugrozu pješaka. Sam spomenik smo sačuvali i s pažnjom ga demontirali, ni jednim jedinim postupkom nismo željeli uništiti autorski rad’.
Devastacije naše svakidašnje
Satima bismo mogli navoditi slične primjere. Recimo, Zagrepčanima godinama oči bode stambeno-poslovna zgrada s pet podzemnih i osam nadzemnih etaža, bijelim zamagljenim staklom i oštrim volumenom, interpolirana u zaštićenu donjogradsku jezgru, nekoliko desetaka metara od Trga bana Jelačića i Katedrale, na Europskom trgu. Predimenzionirana, okrenuta prema sebi, trg ispred nje doživljava se kao predvorje zgrade, a ne kao samostalan javni prostor. Bez sumnje je tu interpolaciju trebalo raditi bolje, s više poštovanja prema mjerilu i materijalima okolice.
Sveta Klara u Zagrebu također je zoran pokazatelj na kojem se vidi kumulativni učinak legalne, ali čudno planirane stanogradnje. Uske ulice bez nogostupa, zgrade okružene asfaltom i parkiralištima, nedostatak zelenila, vrtića i škola. Ovdje se radi ne samo o jednom objektu nego o cijelom kvartu izgrađenom ‘po pravilima’, a bez logičnog urbanizma i uz potpis ovlaštenih projektanata. Slična logika vrijedi i za obalu, mnoge vile i apartmanski kompleksi imaju dozvole, a ipak prekidaju vizure, betoniraju prvi red, pretvaraju naselja u sezonske getoe i opterećuju infrastrukturu.
Stoga tvrdnja s početka ovog osvrta stoji: Najvidljivije i najtrajnije rane na hrvatskom prostoru često nisu one bez papira, nego one s potpisom projektanata. Dok se planiranje ne vrati u središte odluke, s obveznim natječajima, jasnim granicama i, prije svega, stvarnim sudjelovanjem javnosti, legalna devastacija će ostat jeftinija i sigurnija od ilegalne. A prostor, jednom izgubljen, rijetko se vraća.
Fabijanićev poučak
Nenad Fabijanić, autor brojnih građevina i izložbi, kako rekosmo u Dubrovniku autor interpolacije javnoga WC-a na Peskariji, izjavio je kako kao arhitekt čvrsto brani odluku ocjenjivačkog suda o odabiru pobjedničkog rješenja za novi stadion Maksimir. Poručuje kako zamjena pobjedničkog rada pod pritiskom javnosti ne dolazi u obzir. Navodi da je odluka konačna, ističe kako je natječaj prošao sve faze, promjena pobjedničkog rada milanskog studija ‘VG13 Architects’ bez jakih argumenata nije moguća. Komentirajući nezadovoljstvo navijača i ogromne građanske većine, smatra kako ‘diletanti neće pokolebati struku’, te da ‘činjenica kako svatko ima mišljenje o arhitekturi ne znači da javnost treba donositi stručne odluke’. Slično je izjavio i aktualni predsjednik kluba Zvonimir Boban, uz napomenu kako ‘ne misli popustiti pod pritiskom javnosti’.
Pretenzije, prijezir i pametovanje
Izvrsnom se fejs objavom na spomenuto očitovao Jones B. Eugenius, smatra kako je upravo Bobanova rečenica vrhunac pretenzije, prijezira i podcjenjivanja navijača Dinama. ‘Bobane, nisi plavokrvni nasljednik kralja. Nisi pionirski industrijalac koji vlastitim novcem gradi privatni kičasti partizanski spomenik samome sebi. Na čelu si javnog kluba koji postoji zahvaljujući novcu i povjerenju građana. I onda se usuđuješ javnosti poručiti da nećeš popustiti pred njezinim mišljenjem o arhitektonskoj nakazi koju si, kako se čini, odobrio iza zatvorenih vrata.
Razočaranje, Bobane. Veliko razočaranje. Od dječačkog idola ostao si tek samodopadni, umišljeni wannabe Pérez, Abramovič ili Berlusconi, samo što se ovdje ne igra s vlastitim novcem, nego s našim’. Završen citat. Stoga se, slijedom logike, postavlja pitanje: Ponavlja li se u Maksimiru slučaj dubrovačkih ‘palih Windowsa’? Upravo se u spomenutom ogorčenom osvrtu krije tragikomedija slučaja. Omniprezentni Boban možda je, izvodeći parabole tipa ‘Kao i obično, ništa ne valja’ i slično, scenski zanimljiv, ali zar ovo ne djeluje kao da je javnost tupa, glupa i zaostala. A on i žiri da su već obavili posao za povijest. To je ona ista logika koju smo već vidjeli kod spomenika dubrovačkim palim Windowsima: Odluka je donesena, papiri stoje, neslaganje se tretira tek kao smetnja, ne kao dio javnog projekta.
Bobane, Bobane
Netko bi Bobana trebao upozoriti kako Maksimir nije privatna vila, ni Vinodol ni Korčula. Natječaj je bio, žiri je bio, u redu, ali stadion se gradi javnim novcem, na javnom zemljištu, za klub koji živi od grada i navijača. Zato usporedba s Berlusconijem pogađa točno tu točku: On je riskirao svoj novac, a ovdje se riskira tuđi. U konačnici, BBB su se oglasili i službeno odbacili rješenje zbog neusklađenosti s natječajnom dokumentacijom, konkretno ‘otvorenih kutova i nespojenih tribina’. Znači, nije više riječ o twittu, to je jezgra kluba kojoj se Boban godinama obraćao kao izvoru identiteta. Stvari se lome na jednostavnom pitanju: Tko smije odlučivati o obliku mjesta na kojem se desetljećima pjeva i plače? Ali, i plaća! Ako je odgovor ‘mi, koji smo tri mjeseca gledali makete’, javnost će to čitati točno onako kako se misli, kao pretenziju, kao mudrovanje i soljenje pameti.
Ako Boban ustraje hoćemo li, malo po malo, doći do zaključka kako je jedino vrijedno u karijeri Zvonimira Bobana onaj šut milicajca 1990. godine? Naravno da to nije jedino dobro, igračka karijera stoji i bez toga, Milan, Liga prvaka, bronca 1998., nogometaš koji je stvarno znao igrati. Svesti to na jedan udarac nije logično, ali njegov karakter i naprasni raskidi tijekom karijere također zavrjeđuju pažnju. S Berlusconijem je deset godina igrao i osvajao, kasnije kritizirao političkog Berlusconija s kojim nije mogao surađivati.
Dok si igrač, to je karizma, ali čim sjedneš u žiri…
S Elliottom i Gazidisom u Milanu 2020. izletio je javnim intervjuom, dobio otkaz, pa na sudu dobio spor. Dakle, obrazac je vidljiv. S Infantinom i Ćeferinom priča je slična, iz FIFA-e je otišao, iz UEFA-e također, i to javnim pismom, jer je Ćeferin dirnuo u ograničenje mandata koje je uveo. Ćeferin ga je poslije zvao klaunom, iako to nešto govori i o Ćeferinu.
Zaključno, problem kod Bobana postoji. Nije da ‘ne može s nikim’, ali očigledno ne podnosi da nije moralni centar scene. Dok si igrač, to je karizma, ali čim sjedneš u žiri, u upravu, u klubu koji troši tuđi novac, ista crta postaje prijezir. Na koncu, najtragičnija bi bila spoznaja da čovjek koji je cijeloga života prodavao otpor autoritetu, da sada autoritet koristi da utiša otpor prema sebi.
Ovo nije vaš stadion
Što se tiče Fabijanića, struka ima pravo braniti odabir. U redu, ali nema pravo pretvoriti neslaganje u dijagnozu gluposti. Tko plaća i tko stoji na sjeveru nije diletant zato što mu se ne sviđa rascijepljena tribina. Otvoreni kutovi nisu detalj. To je pitanje kuće, hoće li stadion držati buku, vjetar i tijelo navijača, ili će biti fotografija za brošuru o ‘urbanom štihu’ metropole. Sada najavljuju kako će korigirati otvore i bojati fasadu. Ali, to nije slušanje.
To je popravak nakon što su prvo rekli da ‘neće popustiti’. Bad Blue Boysi su rekli ne! Ankete su rekli ne! Veći dio grada je rekao ne! Ako je to odgovornima samo šum, onda ne rade za Dinamo, radi za vlastiti potpis. Maksimir ima identitet stariji od ovog žirija. Tri mjeseca gledanja nacrta nije teže od desetljeća tribina, plakanja i veselja, gostovanja širom bivše države, pa i šore na krajnje skliskim terenima. Treba slušati one koji će u toj kući ostati i kad neki odu s konferencije. Ovo nije vaš stadion, nego naš dom!