Karolina o hrvatskim medijima: “Grafit na zadnjoj banderi u Gospiću dobije veću važnost nego vijest da u zdravstvu ponovno fali 3 milijarde kuna”

Tako grafit na zadnjoj banderi u Gospiću dobije veću važnost nego vijest da u zdravstvu ponovno fali 3 milijarde kuna, ili da je ministar Marić ponovno dodijelio kredit HBOR-a na netransparentan način, s visokom mogućnošću da je u pitanju i korupcija. Ali te životno važne teme, to jest pitanje poštivanja zakona od strane najviših državnih dužnosnika, medijima nisu bitni.

Hrvatski mediji imaju jedan fetiš, on se zove tražiti „genetsku grešku u Hrvatu“. Jer, ako se negdje pojavi grafit onda po našim medijima ne treba utvrditi tko ga je napisao ili zaslužuje li uopće javni spomen. Za pojedine medije odgovor je uvijek isti, a on se zove: Hrvati su nacionalisti i ugrožavaju slabije. Ponekad je ugrožen Pupovac, ponekad, Mesić, Ponekad Račan, ponekad Sanader ili Plenković.

Evo nekoliko primjera tog medijskog izluđivanja hrvatske javnosti:

– grafit u Gospiću prije dva dana,
– verbalno dovikivanje na Banovini u prosincu prošle godine,
– svastika na stadionu Poljud i
– bomba na Mirogoju 2000. godine.

Grafit u Gospiću:

Moj kolega Milan Vrkljan, prije dva dana je uputio pismo premijeru Plenkoviću, u kojemu je dokumentirano u potpunosti razotkrio zlouporabe koje čine Plenković, Branko Bačić i Pupovac. Jednostavno je profesorski nabrojao svu štetu koju navedena gospoda čine hrvatskim građanima, njihovo kršenje zakona te Europskih načela.

Samo nekoliko sati od objave Vrkljanovog pisma, Jutarnji list objavljuje „dramatičnu vijest“ da je u Gospiću, inače rodnom mjestu dr.Vrkljana, osvanuo strašni grafit protiv Pupovca. U slučajnost ovog događaja vjeruju možda vrapci u Švedskoj.

Verbalno dovikivanje na Banovini:

Na dan potresa na Banovini krajem prosinca prošle godine objavljeno je da se Pupovac javio Beogradskim medijima te da je poginuloj djevojčici u Petrinji doslovno brojao krvna zrnca, navodeći da je stradala djevojčica iz miješanog hrvatsko-srpskog braka. Kakove veze ima nacionalnost roditelja sa smrću djeteta od 15 godina? Pupovac je naravno samo pokazao svoje stvarno brutalno i šovinističko lice, i naravno ne prvi puta.

Samo par sati od te objave, kada su već počele reakcije na tu nevjerojatnu Pupovčevu izjavu, Jutarnji list objavljuje dramatičnu vijest „da je zastupnik Pupovac napadnut“.

Ispostavilo se da je jedan mladić s poprilične udaljenosti dobacio vulgarne rečenice u smjeru Pupovca. Nikakvog fizičkog nasrtaja nije bilo, ali je to medijski prikazano kao da je izvršen atentat na Pupovca.

Taj momak, koji je kao volonter došao pomoći nastradalim ljudima, bio je čak i uhićen. Jer, poruka je jasna: dok se svugdje u svijetu političarima najnormalnije dobacuje, dapače, ponekada se gađaju i jajima ili rajčicama, Pupovcu, koji svaki dan vrijeđa kolektivno hrvatski narod, ali i gazi europske vrijednosti (kao na primjer negirajući genocid u Srebrenici ili zločin u Vukovaru), njemu se ne smije dobacivati. To je duhovno nasilje kojega Plenković i njegovi korumpirani mediji zovu pravdom.

Ova dva slučaja dokazuju dirigiranost medija koji rade prema određenim scenarijima, a ne prema profesionalnim kriterijima. Štoviše, mediji su dio određenog netransparentnog kruga u Hrvatskoj koji ima moć manipulirati javnošću, na način da događaje konstruira, te istodobno druge umanjuje ili u potpunosti skriva.U slučaju Pupovca, kada te strukture ocjene da je prešao granicu prihvatljivog ponašanja, ili da će izazvati gnjev javnosti zbog svojih kleveta to jest protuzakonitih i kriminalnih rabota, te strukture krenu konstruirati događaje kako bi interes javnosti skrenuli sa Pupovca i njegovih ekscesa mržnje.

U slučaju Banovine, par nepristojnih rečenica se pretvaraju u „atentat“, a u slučaju dokazivanja kriminalnih radnji, koju čini skupa s Plenkovićem, odjednom se pojavljuje „grozan grafit“, i to baš u Gospiću.

Kada bi se svakom grafitu pridavalo značenje onda mediji ne bi ništa drugo objavljivali nego gdje je sve osvanuo novi grafit. Pisanje grafita nije nikakva hrvatska posebnost – otiđite u Berlin, ili u bilo koji drugi veći europski grad, pa ćete vidjeti da je Hrvatska vrlo pristojna po tom pitanju.

Ali riječ je o nečemu drugom, što je doista za Hrvatsku zabrinjavajuće.

Ključno pitanje za svaku dobronamjernu i demokratsku misleću osobo jest: Je li taj grafit nacrtao neki građanin Gospića, ili je to naručena provokacija u organizaciji vladajućih struktura i medija?

Kako to da taj grafit osvane par sati nakon razotkrivanja Pupovca i Plenkovića? Jesu li taj grafit oni naručili i plasirali u Jutarnji list? Je li isti slučaj s navijačkim dobacivanjem na Banovini?

Tko je nacrtao svastiku na Poljudu? Sigurna sam da je to organizirana provokacija koja nema veze s običnim građaninom. Jednostavno, takav pothvat na objektu pred samu utakmicu nije moguće izvesti bez da se ne bude primijećen, i to od niza sudionika organizacije utakmice. To je moguće samo ako je crtač imao službenu asistenciju. A tko tu asistenciju može dati? Logika nalaže da to može samo nekakva organizacija. U svakom slučaju, to nije djelo nekakvog amaterskog aktivizma, već organizirana provokacija s jednim, jedinim ciljem – nanošenja štete Hrvatskoj.

Sjetimo se samo kada je u vremenu smjene hrvatskih generala 2000. godine bačena bomba na spomenik narodnim herojima na zagrebačkom Mirogoju. Nikada nitko nije uhićen i nitko više ne spominje taj čin. Ali su tadašnji “račanovski” mediji jednoglasno zagrmili: hrvatski nacionalizam! Ovo je inače udžbenička provokacija koje su koristile komunističke strukture kada im je trebao povod za primjenu represije prema građanima.

Nisu li svi ovi slučajevi, klasični primjeri djelovanja po modelu bivše UDBE? Kada treba interes javnosti usmjeriti od neugodnih događanja i poteza koje čini vlast, onda se diže panika i stvara se izvanredna situacija. Metode su uvijek iste: Kontrolirani mediji koriste taj izmanipulirani događaj kako bi se Hrvate optužilo za nacionalizam, ili tomu slično.

A stvar je jasna. Gdje god mediji manipuliraju, u pozadini su nečasni motivi. Uvijek je u pitanju skrivanje istine koja, ukoliko dođe do javnosti, može izazvati negativnu reakciju po vlast. Zato istinu treba sakriti, ili je potisnuti u beznačajnost, na način da se nešto dogodi što će se medijski dići na razinu da se javnost time bavi – kako se, naravno, ne bi bavila stvarnim problemima.

Tama se boji svjetla, to je zapisano prije 2000 godina.

Današnje sile tame jesu vladajuće strukture. Jer samo sprječavajući istinu oni se mogu održati na vlasti, te pljačkajući svoje građane besramno se bogatiti – na račun poštenih hrvatskih ljudi. U taj njihov scenarij je uključeno i stalno vrijeđanje hrvatskog naroda i države kako bi hrvatska javnost osjećala stalnu grižnju savjesti i stalno se morala opravdavati. Na taj način javnost se ne može usredotočit na stvarne probleme, ni na štetu koju upravo ta vladajuća struktura svojim protuzakonitim djelovanjem stvara.

Zato je sveti i uzvišeni cilj svakog domoljuba uspostava istinske funkcionalne vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom. Samo na taj način ćemo spasiti Hrvatsku, te stvoriti pravednu i bogatu Hrvatsku. Mi to možemo. To smo pokazali bezbroj puta u našoj povijesti, i zato ćemo i uspjeti!

Karolina Vidović Krišto