Piše Vanja Zlatović
Ne želim citirati niti analizirati izjave Zorana Milanovića koje su jučer opet obišle svijet, ne želim to iz uvjerenja, i iz osobne lojalnosti svojoj zemlji i njezinom temeljnom međunarodno političkom i civilizacijskom opredjeljenju kroz zadnjih trideset godina.
Ne želim i jer su one već dugo nespojivo daleko od onih opredjeljenja s kojima je on dobio predsjedničke izbore, s ovim tvrdnjama i stavovima on tada ne bi mogao biti nikakav faktor tih izbora, ne želim niti zbog toga što je od početka stvaranja raspoloženja za postizanje hrvatske državnosti i samostalnosti krajem osamdesetih do sad, sve što je ujedinilo dovoljno ljudi i njihovih vjekovnih snova i stremljenja bilo nespojivo s mnogim i već dugo iznošenim stavovima s Pantovčaka.
Ljudi nisu htjeli Hrvatsku koja tako govori, niti 1918., 1939., 1945., niti 1990. Niti je htjela na dan kada su ga izabrali za predsjednika.
Ne želim citirati i analizirati niti od sramote što se ti stavovi iznose u tako ekscesnom i neprihvatljivom tonu i takvom načinu govora prema neistomišljenicima, od novinara do nenazočnih ljudi ili skupina, da bi na svakoj iole uređenoj društvenoj mreži taj govor i njegov nositelj bio smjesta sankcioniran i trajno udaljen iz svake polemike.
Nije dopušteno u ovoj civilizacijskoj tradiciji tako nastupati, niti su tako nastupali i najosebujniji od nas građana, od kavane do predsjedničke govornice. Niti jedan nije, u zadnjem slučaju. Ali nije sve to vrijedno govora, drugo je.
To drugo je da čitave stranke i javno mišljenje u velikoj mjeri to što on radi i govori podržavaju uz tek kozmetičko distanciranje, onakvo distanciranje kakvo se ima prema petogodišnjacima kad opsuju ili pretjerano plješću na dječjoj predstavi.
Ja Hrvatsku koja se zalaže za priznanje prava nuklearnih sila da napadaju druge zemlje bez mogućnosti poraza, za Hrvatsku koja ne formira ali i ne slijedi europsku i politiku zapadnih zemalja i hvata se u propagandno i političko kolo s Orbanom i Dodikom, ne želim priznati kao svoju zemlju i opredjeljenje.
I ja Hrvatsku u kojoj Grbin kaže- dobro nam je podržati ga jer nam se isplati, ne želim.
Ne želim da od vremena ilirskih zanesenjaka, pravaša, radićevštine, sve do danas onog što je hrvatska politička tradicija, postane preko noći promo prilog na Russia today i međunarodni eksces- hrvatska je politički Zapad, ona je dio te uljudbe, tog načina javnog govora, inače ona nema nikakvog društvenog smisla.
Nema to veze s AP, i svaki AP u kontekstu svake afere treba snositi posljedice, kao i svatko od nas. Sretno vam bilo, ako je to ono što želite, mene nemojte predstavljati.
