Padobranac Jovan Ćulibrk laže! Masno je lagao u centru Zagreba

0

Ogranak „srpskoga sveta” Aleksandra Vučića, koji u Zagrebu djeluje pod egidom srpske organizacije „Privrednik” i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, organizirao je 20. prosinca tribinu „Crna Gora pobijediti mora”.

Tribinu je vodio Saša Kosanović, novinar, Srbin, po kvalifikaciji nesvršeni student, a sudjelovali li: Stevo Đurašković s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu – koji tvrdi da se „pišem kao Crnogorac, ośećam kao hrvatski Srbin”; Zoran Pusić, Hrvat, 1990-ih mirovni aktivista, no koji za Porfirija-Prle Perića kaže „moj prijatelj”; te Jovan Ćulibrk, predstavlja se kao srpski vladika iz Pakraca – eno ga na slici s Vulinom, ministrom vojnim Republike Srbije, Vučićevom ulizicom i glasnogovornikom „srpskoga sveta”.

Sudionici tribine su se „iščuđavali” zbog čega Crkvu Srbije (SPC), koju oličava u „liberalnim krugovima” Zagreba nekad popularni Porfirije-Prle Perić, poslije nasilnoga ustoličenja 5. rujna na Cetinju odjednom stubokom percipiraju nešto nalik ajatolahu „srpskoga sveta”.

Na stranu političke interpretacije, ocjene i zaključci sudionika tribine o aktualnim prilikama u Crnoj Gori – svako na njih ima pravo – saopćeno je, međutim, nekoliko eklatantnih kvazipovijesnih tvrdnji iz dalje i bliže prošlosti Crne Gore.

Prednjačio je Ćulibrk, rezervni pripadnik padobranske brigade Vojske Srbije, koji je na tribini za njezine sudionike izgleda nesumnjiv autoritet, te ne čudi što su izvještaji s tribine citirani u glasilima „srpskoga sveta”.

Stevo Đurašković je priznao jkako se o crkvenome pitanju i zbivanjima u Crnoj Gori informira s vremena na vrijeme iz medija; no kritizirao je, da „pojma nemaju”, hrvatske mainstrim intelektualce i novinare koji upiru prstom na destabilizatorsku ulogu Crkve Srbije u Crnoj Gori pa se „autoritetu” Ćulibrku obratio ovim diletantskim pitanjem:

“Mene muče intelektualci, koji su se pojavljivali po TV-ima i komentiraju, a da o tome nemaju pojma. Koji u tom komentiranju Spominju i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, a da o istoj nemaju pojma. Na primjer, kad smo kod Crnogorske pravoslavne crkve, tj. pitanja pravoslavlja u Crnoj Gori, ja mogu postaviti pitanje episkopu Jovanu.

Jer, ja sam, kao povjesničar, čitao jednu stvar koja tu mene buni: je LI Mitropolija crnogorsko-primorska kroz povijest bila dio Srpske pravoslavne crkve, tj. je li uopće imala ikakve veze s njom, budući da je svaki vladika išao na ustoličenje kod ruskoga cara.

”Ćulibrk je na to kazao: „SAMO JEDAN. SAMO NJEGOŠ”.

Đurašković: „Pa i Njegoš i Danilo?”

„Koji Danilo?” – zapitao se Ćulibrk i dodao:

„Svi su oni hirotonisani ( ustoličeni, nap,a.) na području Pećke patrijaršije i u Peći, uglavnom. Sveti Petar Cetinjski je išao u Sremske Karlovce kod mitropolita na hirotoniju.

SAMO JE NJEGOŠ, Petar II, IŠAO U RUSIJU NA HIROTONIJU”.

„Dobro, okej, onda ja dalje pitanja nemam”, kazao je Đurašković, nastavljajući:„Ja sam htio postaviti pitanje, je li, ako ga hirotoniše ruski car, ispada li onda ispada ona kao neka episkopija Ruske crkve…”

„SAMO NJEGOŠ, SAMO NJEGOŠ, SAMO NJEGOŠ”, ponavljao je Ćulibrk.

Taj dijalog je uzorak kvazipovijesnih intruzijaizrečenih na tribini „Crna Gora pobijediti mora” u Zagrebu.

Najprije, nikakva Mitropolija crnogorsko-primorska nije postojala u Njegoševo vrijeme; ta je eparhija formirana 1931. godine, a nakon uništenja Njegoševe autokefalne Crkve, koje su Srbi obavili po okupaciji Kraljevine Crne Gore 1918. godine, kada su i detronizirali Petroviće-Njegoše.

U Njegoševo vrijeme ni SPC nije postojala: oformljena je 1920, a sadašnji je naziv dobila 1929, tj. u prvoj godini Šestojanuarske diktature, kroz Zakon o SPC-u, a „kum” SPC je laik, necrkveno lice, Aleksandar Karađorđević, koji je taj zakon i propisao i potpisao, etc.

Kad Đurašković, „kao povjesničar”, zapravo diletant, tvrdi da Njegoša „hirotoniše ruski car”, onda pokazuje i neznanje o poretku Istočno-pravoslavne Crkve – nikakav car nije hirotonisao bilo kojeg od kanonskih pravoslavnih klerika, pa ni Njegoša, koga su 1833. hirotonisali sinodski pravoslavni arhijereji Ruske crkve, a u nazočnosti Cara, uostalom i brojnoga građanstva Petrograda.

U Rusiju, po hirotomiju ( rukopoloženje) , htio je još 1784. ići Sveti Petar Cetinjski, Njegošev stric i prethodnik. No Rusi su ga ODBILI. Pa je od Crnogoraca umoljen CAR AUSTRIJE da naredi hirotoniju vladikama u Sremskim Karlovcima – što je i urađeno.Učeni srpski mitropolit Stratimirović, poglavar upravo Crkve u Sremskim Karlovcima, a nazočio je i hirotoniji Petra Cetinjskoga, pisao je 1815. da ta hirotonija nema baš nikakva upliva na AUTOKEFALIJU Crkve u Crnoj Gori; provjeriti na ovome linku.

Ali, nisu izvan Crne Gore hirotonisane sve vladike Crnogorske pravoslavne crkve, koja je obnovila i de iure autokefaliju 1766. – te se godine jednom za svagda samoukinula samoupravna Pećka arhiepiskopija, pa nije obnovljena ni 1920. ni bilo kada: pročitati detaljno što piše u tomosu Vaseljenske patrijaršije za SPC iz 1922. godine, tu se ni „obnavljanje” niti ikakva „Pećka patrijaršija” ne spominje.

A kada su postojali kanonski uvjeti, a ovi su zavisili i od teškoga položaja slobodne Crne Gore u potpuno neprijateljskome okruženju, hirotonisani su dvojica poglavara upravo u autokefalnoj Crnogorskoj crkvi: mitropoliti Arsenije Plamenac (1768) i Visarion Ljubiša (1878)…

No „padobranac” Ćulibrk, umjesto da poduči Đuraškovića, nastavlja s kolopletom ignoranstva (ignorantia) i decepcije – jer su neznanje i podvale javnosti majka uspjeha srpskih krivotvorina – pa višestruko tupi da je „SAMO NJEGOŠ, Petar II, IŠAO U RUSIJU NA HIROTONIJU, SAMO NJEGOŠ”.

Ako provjerimo, kronološki, gdje su i kada hirotonisani ukupno šestorica crnogorskih vladika-arhijereja nakon Njegoša, dobijamo ove rezultate:

– Nikanor Ivanović, mitropolit, hirotonisan 1858. u RUSKOJ CRKVI

– Ilarion Roganović, mitropolit, hirotonisan 1863. u RUSKOJ CRKVI

– Visarion Ljubiša, mitropolit, hirotonisan 1878. u Crnogorskoj crkvi (Cetinje)

– Mitrofan Ban, mitropolit, hirotonisan 1885. u RUSKOJ CRKVI

– Kirilo Mitrović, episkop, hirotonisan 1909. u RUSKOJ CRKVI

– Gavrilo Dožić, mitropolit, 1913-1920. eprhijski arhijerej Crnogorske crkve u Peći, hirotonisan 1911. u Vaseljenskoj patrijaršiji (Istanbul).

Dakle, uključujući i Njegoša, čak PETORICA VLADIKA CRNOGORSKE CRKVE SU HIROTONISANI U RUSIJI.

Jesu li, pobogu, Rusi znali da hirotonišu AUTOKEFALNE vladike Crnogorske crkve? Izrijekom, što bi Hrvati, rekli – znali su.

Prije nego su u Rusiji Njegoša hirotonisali, na Cetinju je 1832. bio njihov dvorski savjetnik, univerzitetski prof. dr Aleksandar von Rojc, koji je činjenice o Crkvi Crne Gore, na čijem je tronu tada u stepenu arhimandrita Njegoš, utvrdio i objavio, jasno i tačno:

„Crnogorska crkva je NEZAVISNA. Ne stoji pod vlašću ni patrijarhâ ni nekih drugih crkvenih poglavara, nego je arhimandrit poglavar manastirâ i mirskih sveštenika – što se on posvećuje (hirotoniše) izvan svoje zemlje, to zavisi od okolnosti i posmatranja na stara crkvena pravila, a to nikako ne znači da je on nekome potčinjen.”.

Evo, npr. u originalu i Sinoda Ruske crkve (sinodski službeni list „Церковныя Вѣдомости”), koji o mitropolitu Mitrofanu Banu piše:„В янврѣ 1886 года Святѣйшій Сѵнодъ привѣтствовалъ посланіемъ Черногорскаго митрополита Митрофана (Бана) по случаю утвержденія его въ должности первосвятителя АВТОКЕФАЛЬНОЙ Черногорской церкви, о каковомъ утвержденіи первосвященный Митрофанъ извѣстилъ Святѣйшій Сѵнодъ въ концѣ 1885 года.”

(U siječnju 1886. Sveti Sinod je dočekao glasnika crnogorskog mitropolita Mitrofana (Bana) povodom njegovog postavljenja na dužnost glavnog svećenika AUTOKEFALNE crnogorske crkve, što je potvrdio prvosveštenik mitropolit Mitrofan u izvješću Svetom Sunodu krajem 1885.) O tome više pročitajte ovdje. Ovakvih primjera je izrijekom – nepregledan broj.

Što na sve to ima reći Ćulibrk, može li demantirati nešto što je i za osnovca lako provjerljivo?

Nije lijepo kad bilo tko, pa i srpski vladika, onako masno javno laže, kao Ćulibrk u Zagrebu. Nije mu to ni prva ni posljednja podvala.

Na tribini u Zagrebu je kazao i da je u Crnoj Gori „od 1945. do 1990. pobijeno 109 sveštenika” i da je početkom 1990-ih, kad je iz svoje Bosanske Gradiške došao u Crnu Goru, „zatekao humke pobijenih sveštenika”!?

Ne moramo braniti komunizam, ni komuniste Crne Gore u drugoj Jugoslaviji, ali niti jedan svećenik u tom periodu nije ubijen u Crnoj Gori. Ponavljam – niti jedan.

Ćulibrk ni tu nije zastao. Nego je nastavio: milicija u Podgorici ili Titogradu, u vrijeme kada je je on došao u Crnu Goru, biva, hapsi sve koji se nakon 22h zateknu na ulici!

Javio se Zoran Pusić – onomad je bio na ulici u Titogradu i nakon 22h, ipak ga nisu hapsili; pa je nervozni Ćilibrk počeo da „grana rukama” i bezmalo viče na Pusića, kome je od težih posljedica izgleda pomoglo što je prijatelj Porfirija Perića…

ĆULIBRK: Ajte vi izađite 1990. godine u Crnoj Gori, u Podgorici, iza 10 h uveče. Pokupila bi vas milicija!

PUSIĆ: Koje godine?

ĆULIBRK: 1990.PUSIĆ: 1990. godine?

ĆULIBRK: Tako je. Pokupila bi vas milicija na ulici. U Titogradu.

PUSIĆ: Moram priznati, ja sam izlazio, nije me pokupila policija….

ĆULIBRK: Dobro, sve to… Izvinite, nemojte me prekidati, molim! Nije pristojno!

PUSIĆ: Ne prekidam vas, samo sam htio…

ĆULIBRK: Šta vi od mene očekujete, da budem odušeljen tom vlašću?!….

Vladimir Jovanović/ Antena.me

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here