[NA DIDOVINI] Bego, Bešlić i Blažević

0
458

U ovom izdanju rubrike „Na didovini“ donosimo vam priče o tri prezimena Bego, Bešlić i Blažević.

Prezime Bego

Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Dugopolju žive 2 obitelji i 5 osoba s prezimenom Bego.

U osnovi prezimena je turska riječ bey odnosno beg, što znači plemić, gospodar. Inače, beg je i civilni i vojni naslov u osmanlijskoj državnoj organizaciji: naslov koji se daje iz poštovanja muslimanima koji nisu begovi, a može i nemuslimanima, pa tada znači gospodin, gospodar, odličnik. Bego ili Began su česta muslimanska imena, od kojih su nastala prezimena Bego, Begić, Begović, Beganović.

Dugopoljske Bege su doseljenici iz Splita. Inače, Bege su obitelj šoltanskog podrijetla, kontinuirano od 1646. prisutna u Splitu, u kojem se njihovo izvorno prezime Begović, u skladu s tradicijom splitskog skraćivanja, sažeto u Bego. Danas se Bege smatraju starosjediocima u Splitu i Šibeniku.

Prezime Bešlić

Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Dugopolju živi tročlana obitelj s prezimenom Beššlić.

Prezime je s jezičnog stanovišta nastalo od turske riječi bešlija, što znači pripadnik odabranih odreda konjice, sličnih mađarskim husarima. Ovi su konjanici pak prozvani bešlijama stoga što im je plaća u vrijeme utemeljenja njihovih postrojbi iznosila pet akči (tu. bes = pet + sufiks -li).

Starina im je Rakitno (danas dio općine Posušje u Hercegovini), iz kojeg su 1697. godine u sklopu doseljenja 100 obitelji s 500 članova pod vodstvom serdara Antuna Prološčića doselili u Potravlje, u Cetinskoj krajini. Dvije godine kasnije (1699.) od ukupno 27 obitelji u Rakićanima (u izvorniku villa di Racechiani) pokraj Trilja nalazi se i pet Bešlića, doseljenih iz Rakitna: braća Grgo (8 članova) i Jure (14), sinovi pok. Mije Bešlića, Grgo pok. Ivana (14), Marko pok. Petra (5) i Nikola pok. Ilije (5).

Uoči velike seobe Ramljaka u listopadu 1687. godine među 35-toricom fratara, koji će prebjeći u Cetinsku krajinu, nalazi se i fra Ivan Bešlić rečeni Chiesik, član obitelji samostana u Rami. Njega će splitski nadbiskup Stjepan Cupilli 16. siječnja 1697. godine kao člana sinjskog samostana postaviti za župnika Vedrina, Jabuke, Graba, Rude i Gradine (Udovičića).

Da su Bešlići starinom iz Rakitna (odavno ih tamo nema) potvrđuju i dvije isprave: od 20. listopada 1697. godine iz Makarske i od 16. prosinca 1697. godine iz Dubrovnika, u kojima se fra Ante Bešlić iz Rakitna (u izvorniku fra Antonio Beslich di Rachitno) pojavljuje u ulozi svjedoka.

Bešlići su se kasnije raselili po Cetinskoj krajini: u župi Bajagić-Obrovac (1768.-1800.), zatim u Gali, gdje su se u 18. stoljeću prozvali Munivranama (1756. ubilježena je smrt Bože Bešlića rečenog Munivrana), te u Vedrinama.

Danas u bosanskohercegovačkim prostorima Bešlići žive u okolici Posušja (Rastovača i Tribistvo) i na kupreškoj visoravni. U Hrvatskoj ih je najviše oko Splita, Osijeka, Požege i Đakova.

Prezime Blažević

Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Dugopolju živi dvočlana obitelj s prezimenom Blažević.

Prezime je izvedeno od osobnog imena Blaž (lat. Blasius, grč. Vlasij otuda u Dubrovniku Sveti Vlaho), a prošireno je u Hrvata štovanjem svetog Blaža, biskupa Sebesta u Armeniji iz 4. stoljeća. Ime Blaž u Hrvata javlja se u 13. stoljeću u obliku Blasij, dok je oblik Blažij u uporabi od 15. do 17. stoljeća. Hipokristici Blažo, Blaže i Blaženko zabilježeni su u 15. stoljeću.

Starina je Blaževića, drži V Vrčić, u Blaževićima, selu pokraj Drinovaca u hercegovačkoj općini Grude. Tu ih nema u biskupskim popisima bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću, 1741./42. i 1768. godine. Odselili su u Cetinsku krajinu, gdje su zabilježeni 1709. godine u Dicmu (zemljlišnik), u sklopu banderije harambaše Ilije Maretića: 13-člana obitelj Ivana Blaževića rečenog Bandon (danas Bandol) i dvočlano kućanstvo Grge Blaževića pok. Jure.

Spomenuti Ivan Blažević 20. svibnja 1716. godine pred splitskim kancelarom u uredu sinjskog providura svjedoči da su franjevci od doseljavanja iz Bosne (1687./88.) opsluživali sela od Broćanca do Dugopolja. Tada je Ivan Blažević imao 56 godina, dakle rođen je 1660. godine.

Tijekom 18. stoljeća Blaževići, koji se bave uzgojem stoke, šire se u Voštane, selo u masivu planine Kamešnice. Od njih su današnji duvanjski Blaževići, čije tri obitelji s 21 članom žive u Tomislavgradu.

N. Mandić starinom Blaževića smatra Iliće i Slipčiće, dva sela u okolici Mostara, gdje su pripadnici ovog starog hercegovačkog roda zabilježeni u oba biskupska popisa u 18. stoljeću: 1741./42. i 1768. Blaževići doseljavaju i u Imotsku krajinu: u Lokvičiće (1744.), u Krstatice (iza 1744.); u Proložac su doselila iz Lokvičića tri brata Blaževića, od kojih je najstariji Jozo rođen 1859. godine.

Što se pak tiče splitske grane Blaževića, oni pripadaju onim obiteljima koje popunjavaju grad Split nakon velike kuge 1606. godine, a mogu se kontinuirano pratiti u Splitu od 1620. godine. „Njihova provinijenca nije nam poznata, ali budući da je riječ o težacima, u pitanju je okolica koja uključuje i otoke. Godine 1832. u Velom Varošu nalazimo 12 članova tada isključivo težačke obitelji s nadimkom Demer“.