S jezičnog stanovišta prezime je nastalo od turske riječi çilli (çelli), što znači čovjek s pjegama po licu. Tvrdnje Z. Veića, inače preuzeta od Lj. Serdarevića, da su se Čelani bavili „stočarstvom, poljoprivredom i uzgojem pčela, po čemu su i dobili prezime“, posve je neutemeljena, jer u tome slučaju prezime glasi Čelar (kao Lončar, Zdilar, Kolar, Likar, Mlinar). Istina u Svibu, u Imotskoj krajini, zabilježeno je i prezime Čelar (1725. godine venecijanske vlasti dale su 9-članoj obitelji Jure Čelara 11 kanapa zemlje, a 7-članom kućanstvu Petra Čelara 9 kanapa), a njegovi su nositelji, za razliku od Čelana katolika, pravoslavne vjeroispovijesti.
U Dugopolju je u sklopu popisa vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine zabilježena 8-člana obitelj Nikole Čelanovića, pretka današnjih dugopoljskih pripadnika tog roda. Njima pripada i pop glagoljaš don Antun Čelanović, za kojeg se jedino poudano zna da je ovaj svijet zamijenio boljim 1763. Godine 1768. ostalo je zapisano da je don Mijo (Mihovil) Čelan tada bio kapelan župe Dugopolje.
Za uporabu oblika i Čelan i Čelanović i objašnjenje da je samo riječ o dvjema inačicama (kraćoj i dužoj), kao što je to slučaj s nizom prezimena u Dugopolju: Čulinović – Čulin, Kardumović – Kardum, Križanović – Križan, Malbašić – Malbaša, Radanović – Radan, Smajić – Smajo.
Nakon ove digresije vraćamo se svećenicima iz roda Čelana: u doba Kandijskog rata (1645.-1669.) iz Zagvozda je u Podgoru otišao đak Andrija Čelanović Petrov, koji se kasnije zaredio, te službovao kao kapelan i tamo je umro 1675. godine. Don Andrija je mogao biti rođen oko 1630. godine, što znači da su Čelanovići nazočni u Zagvozdu od početka 17. stoljeća. Još je jedan svećenik od zagvodskih Čelanovića, fra Mijo, tajnik makarskog biskupa, o kojem je ostalo zapisano da je 1671. godine s još nekoliko svećenika nosio moći Svetog Jure na istoimeni najviši vrh Biokova, gdje se nalazi crkvica posvećena tom svecu.
Inače, ovo je samo uvod kojim potkrepljujemo tvrdnju da je Zagvozd starina roda Čelana. To potvrđuje i sljedeći podatak: u vrijeme Bečkog rata 1686. godine u zagvodskom zbjegu na Makarskom primorju nalazi se 9-člana obitelj Mate Čelanovića i 8-člana obitelj Mije Čelanića.
U zemljišniku za područje Zagvozda 1726. godine upisano je da su venecijanske vlasti zemlju dodijelile i glavarima pet obitelji s prezimenom Čelan: Jure (8-člana obitelj, 10 kanapa), Frane (10, 12), Mate reč. Patak (6,7), Ante reč. Sule (9, 8) i Ante reč. Kurt (8, 10). Od Ante Čelana – Kurta (tur. vuk) nastali su zagvodski Kurtovići; od Ante Čelana – Sule (tur. naziv za židovskog kralja Solomuna) postali su Sulići; „jedan od trojice braće (Ante) spustio se u mušu (zajednički seoski pašnjak – A.I.) i tako dobio nadimak Mušura, koji mu postade prezimenom“; prema predaji Alagići, dio Čaglja, nastanjenih u Donjim Čagljima, također su nastali od Čelana; Čelan odselio na ženinstvo i dobio nadimak Vranjić koje posta novo prezime.
Dakle, od zgvodskih Čelana nastali su Kurtovići, Sulići, Mušure, Alagići i Vranjići, ali danas u Zagvozdu nema više prezimena Čelan. Tome su pridonijele i njihove seobe (kronološki): skradinsko zaleđe, Cetinska krajina, Neorić pokraj Muća, Cista Velika, Dugopolje i Imotski.
U arhivu Šibenske biskupije je zapisano da su 1686. godine, dakle kad Zagvožđani bježe u Makarsko primorje, neki od Čelana preko stare župe Zmin (danas područje općine Muć) prebjegli u skradinsko zaleđe: u Velimu se nastanio Pavo Čelanović (supruga, dva sina i kći, doveo je i dva grla krupne stoke), u Rakitnici je novo boravište našao njegov imenjak i prezimenjak Pavo Čelanović (supruga i pet kćeri). Ubrzo Čelanovića nestaje u skradinskom zaleđu: izumrli, odselili, promijenili prezime?
Među onima koji su 14. travnja 1697. godine dobili zemlje između Gale i Otoka, u Cetinskoj krajini, nalazi se i Rade Čelanović. J.A. Soldo smatra da se Čelan prije doseljenja „nalazio u Poljicima“, ali to nije ničim potkrijepljeno. Za sada nema izgleda da to bude učinjeno i nekad ubuduće.
Karlovačkim mirom između Osmanlijske Carevine i Mletačke Republike oslobođeni Zagvozd ponovno je vraćen Turskoj, što je uvjetovalo egzodus 17 obitelji sa 129 članova, koje je u Neorić pokraj Muća odveo harambaša Mate Veić pok. Jurasa. Među njima su i preci današnjih neorićkih Čelana: Grgur Čelanović pok. Petra (3-člana obitelj), Marko također sin Petrov (5), vjerojatno Grugurov brat i Ilija Čelanović pok. Marka.
Upravo zbog Čelana iz Ciste Velike za ovaj se rod veže i izmišljotina o njihovu navodnom pravoslavnom podrijetlu. Razlog su Čelani – Savići, koji danas žive poviše Čelana u Cisti Velikoj. Saviće je nasilno pokatoličio hajduk Ivan Bušić iz Vinjana, poznatiji kao Roša harambaša, rođen oko 1715. godine. on je najprije bio u dobrim odnosima s pravoslavcima (učitelj mu je bio hajduk Stanko Sočivica, pravoslavac), ali kad je beg Sukljašević unajmio šestoricu Vlaha da ga ubiju, Roša ih je otkrio i pobio, a kaluđeri iz Glavine baciše na nj prokletstvo, te se on tako razbjesni da im je postao krvni neprijatelj. Savić da sačuva glavu pokatoliči se, a s njegovim se potomcima neki Čelani povezaše ženidbom ili drugim načinom i prozvaše se Čelan – Savić.
U 19. stoljeću Čelani doseljavaju i u grad Imotski: Jure Čelan reč. Durudan iz Žeževice, rođen 1775. godine, živi u Imotskom, gdje se oženio Ružom Đuzel, rođenom 1777. godine; Šimun Čelan – Durudan rođen je 1843. godine, a u Imotskom se oženio Ankicom Poštenjak, rođenom 1843. godine.
U Lovreću pokraj Imotskog živi jedna obitelj s prezimenom Čelan: „doselio u Bošnjake (dio Lovreća – A.I.) putem ženidbe“.
Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Dugopolju živi 14 obitelji i 52 osobe s prezimenom Čelan. Imaju nadimke: Golići (podrugljivo) i Žeže.