Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Lisci živi 13 obitelji i 41 osoba s prezimenom Vuković, a prema obiteljskim nadimcima dijele se na: Vasiljeviće, Uzkove i Mujiće.
Najprije o jednoj predrasudi u vezi s prezimenom Vuković, kojeg se često „sumnjiči“ za srpsko-pravoslavno podrijetlo, što je posve neutemeljeno. Osobno ime Vuk bilo je do Tridentskog sabora (1545. – 1563.), koji je katolicima umjesto narodnih preporučio „univerzalna“ biblijska i svetačka imena, veoma rašireno u Hrvata, pogotovo u dinarskih stočara, jer se davalo zbog magijske zaštite onoga kome je ime Vuk. Stoga je u Hrvata veoma mnogo inačica imena Vuk i prezimena, izvedenih od njih, od čega nije izuzeto ni dugopoljsko područje: uz Vukoviće još tri prezimena (Vučković, Vukman i Vukasović) u osnovi imaju imenicu Vuk.
Što se pak tiče spomena prezimena Vuković, među najstarije spada onaj iz 1388. godine, kad je Vlatko Vuković, vojvoda bosanskog kralja Tvrtka I., pokraj Bileće pobijedio Turke.
Papa Julije III. (1550. – 1555.) svoje pismo od 24. prosinca 1551. godine započinje ovako: „Dilectis filiis Comiti Gregorio LUcensi et Comiti Paulo Volcovith eorumque natis, ac populovivatis Dunnensis…“ ili u prijevodu s latinskog: „Voljenim sinovima knezu Grguru Lučiću i knezu Pavlu Vukoviću, njihovoj djeci i svekolikom narodu duvanjskom…“. Tom prigodom Papa obavješćuje Lučića i Vukovića da je 2. prosinca 1551. godine imenovao Danijela Glasnovića (Vocensis), splitskog franjevca, za duvanjskog biskupa, kojeg su oni prilikom svog nedavnog posjeta Rimu i predložili. Na taj su se korak knezovi Lučić i Vuković odlučili, jer vjernici duvanjske biskupije već pedesetak godina ne primaju sakrament krizme, pošto od Pape imenovani duvanjski biskupi zbog straha od turskog zuluma jednostavno ne dolaze među povjerene im vjernike.
Pouzdano je utvrđeno da su Lučići na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće prebjegli iz Vinice u Omišku zagoru (Svinišće i Dolac), a nakon što su 1717. godine iz Imotske krajine zauvijek otjerani Turci, vraćaju se sasvim blizu pradjedovskim ognjištima, u Vinici susjedno selo Aržano. Slično se zbilo i s Vukovićima iz Vinice, jer je u Statutu Poljičke Kneževine zabilježeno da je 12. listopada 1676. godine na zboru „sve poštovane vlastele i poštovanih didića na Obliku kod Svetog Jadre“ sudjelovao i „poštovani knez Matij Vuković“. Inače, u Poljičkoj Kneževini Vukovići su 1725. godine zabilježeni na dva mjesta: u Jasenici tri obitelji s 26 članova i u Gatima jedna 21-člana obiteljska zadruga.
Još su ranije Vukovići zabilježeni kao pučka obitelj u Bolu na Braču, gdje su stigli iz Poljičke Kneževine preko Makarskog primorja: u popisu pučana koji su 26. siječnja 1574. godine primili soli u popisu u vezi s novačenjem za bračku galiju 1625. godine.
Vukovići koji su ostali na svojoj strani u Duvnu (Vinica), u sklopu velike seobe pet tisuća Hrvata katolika iz jugozapadne Bosne 1687./88. godine: zabilježeno je da je „Ana udovica Petra Vukovića, negdje 1690. godine obrađivala je sa snovima Jurom i Matom 25 kanapa zemlje u Glavicama, a u Jesenskom 13, i to blizu mosta na Cetini (Han). To je A. Mocenigov potvrdio 7. listopada 1697. godine“.
U Dugopolju susjednom Dicmu u zemljišniku iz 1709. godine kao članica banderije harambaše Ilije Maretića upisana je 4-člana obitelj Rade Vukovića.
U Kotlenicama je 1725. godine zabilježena 17-člana obitelj udovice Kate Vuković. Iz ove je brojne obitelji i pop glagoljaš don Jure Vuković, za kojeg znamo da je zaređen 1754. godine i da je ovaj svijet zamijenio boljim 1794. godine. Dakle don Jure rođen oko 1730. godine. Vjerojatno je iz iste obitelji i glagoljaš don Dujam Vuković, rođen 1750. godine, zaređen za svećenika 1785., a preminuo 1817. godine. Kotlenički Vukovići imali su još jednog popa glagoljaša: don Grgo Vuković rođen 1794. godine, zaređen je 1822. godine, a umro je 1843. godine.
Od spomena o Kotleničkim Vukovićima izdvajamo:
- godine upravo završeni austrijski zemljišnik katastarske općine Dugopolje u ime Kotlenica potpisala su i dvojica Vukovića: Pava i Ante pok. Stipana;
- godine dužnost pomoćnika seoskog kneza u Kotlenicama obavljao je Stipan Vuković (glavar je bio Ante Tukić);
- god. među vijećnicima općine Klis, u kojoj su na vlasti ostali autonomaši, nalazi se i Mate Vuković iz Kotlenica.
I Vukovići iz Imotske krajine potječu iz duvanjske grane tog roda. U vrijeme Bečkog rata 1686. godine u zbjegu stanovnika sela Studenaca zabilježena je 20-člana obitelj Mije Vučića. „Kad se stvarao zemljišnik 1725. godine Vučičić Josip s 8 čeljadi dobio je 5 kanapa zemlje. Konačno su dobili prezime Vuković. Neki se po nadimku prozvaše Marijanovići i danas su posebno pleme. Tako jednako neki po nadimku postadoše Koštić i danas su posebno pleme. Staro im je prebivalište kod župske kuće (u Studencima – A.I.). Odatle su odselili na staje na Repinovače“. Uz Vukoviće danas na Studencima žive i Vukovići Čauševići.
Što se pak tiče župe Podbablje, Vukovići danas žive u Grubinama. „Kad se stvarao zemljišnik u Nebriževcu 1725. godine, Ilija Vuković sa 7 čeljadi dobio je 13 kanapa zemlje. Stanje duša (župe Podbablje – A.I.) 1860. godine spominje Martina Vukovića kovača i njegova 3 sina: Šimuna, Grgu i Marijana također kovače. Vukovići u Banji kod Vrgorca, prema predaji, došli su iz Hercegovine kao kovači. Vjerojatno su isto pleme.“ Pod Hercegovinom se u ovom slučaju misli na duvanjsko područje.
U matice župe Runovići 1761. god. upisan je i Mate Vuković reč. Rekušić, a u zemljišniku Runovića 18. srpnja 1755. godine upisan je don Mate Vuković reč. Rekušić. Nema dvojbe da su Rekušići nastali od Vukovića.
Na livanjskom području Vukovići danas žive u Gornjim Rujanima, gdje su doselili nakon odlaske Turaka iz Bosne (1879.). Iz Bitelića pokraj Sinja (i danas su tamo Vukovići); Vukovići pak iz Sturbe su doseljenici sa Studenaca (Imotski).
Što se tiče livanjskih Vukovića pravoslavne vjeroispovijesti, oni što žive u Bastasima doselili su iz sela Cetine pokraj Vrlike, a Vukovići iz Nuglašica stigli su iz Čitluka pokraj Sinja.