|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Oko Isusa je ponovno mnoštvo ljudi. Čim uđe u neku kuću, odasvud nagrnu oni koji ga trebaju. Neki nose grijehe, drugi strahove; jedni su bolesni, a drugima treba riječ ohrabrenja i svjetlo nade… Po svemu sudeći Isus je uvijek strpljiv s ljudima i kao da jedva čeka nove susrete u kojima im može dati srca, ruke, riječi… bilo kakvu pomoć i utjehu. Apostoli nisu baš oduševljeni s ljudima koji im ne daju mira. Pokušavaju Isusa odvratiti od ljudi i njihovih potreba. Na taj način misle da će ga spasiti. A Isus je više puta ponovio: Moje misli nisu vaše misli i moji putovi nisu vaši putovi… A učenicima je trebalo još mnogo vremena da se obliku na sliku svog učitelja i da svojim srce slijede njegovo.
Ovu novost Božje blizine s ljudima ne shvaćaju ni tadašnji pismoznanci. Sve im je nekako drukčije od običnih obreda u Hramu. Počeli su govoriti da je Isus obuzet nekim duhom koji nije Božji. Baš to je Isusa naljutilo. Sve može podnijeti, osim kad je netko toliko slijep da ne vidi Božja djela u njegovim čudesima i u evanđeoskom navještaju ljubavi prema svim ljudima. Za Isusa je to najveći grijeh, stoga veli: Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No, pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga! Ne vidjeti Duha Božjeg u Isusovoj Radosnoj vijesti, isto je kao kad netko vidi svjetlo a uporno tvrdi da je to tama. Kad se javno hvali zlo i grijeh, kad se promiče izopačen život koji vodi u smrt…
Isus nas želi poučiti da zlo nema nikakve veze s Bogom. Za njega je najveće neprijateljstvo ono koje zavodi ljudi i postavlja ih jedne protiv drugih. U tomu se krije djelo sotone, a Isus Sin Božji upravo je zato došao među ljude da posvjedoči za svjetlost i da nam objavi Božje ime koje je Ljubav.
Tada slijedi zanimljiv razgovor koji za sva vremena širi granice obiteljskih veza i stvara novu zajednicu rodbine. Bog nikoga ne isključuje, nego nas poziva da se osjećamo i da budemo braća i sestre. Isusova obitelj, njegova rodbina: Evo moje majke, evo braće moje! Mnoštvo ljudi koje ga je okruživalo, tako su postali divna slika Crkve, prijatelja i rodbine u vjeri.
Svi smo mi Božji. Njegova očinska ljubav liječi našu osamljenost i osjećaj besmisla. Potrebno je samo da mu otvorimo svoje srce. Kako lijepo reče sveti Augustin: Sunce obasjava svaku kuću, ali ulazi samo u onu čiji se prozori otvore iznutra prema vani.