Propovijed: 16. nedjelja kroz godinu

|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik

Isus nikad ne prolazi pokraj ljudi, a da ne pokazuje svoje osjećaje. Čim vidi da je netko u potrebi njegovo se srce odmah sažali i kreće akcija.

Božji pogled gleda dublje i raspoznaje bolje od našega, često površnog gledanja na ljude. Njegov je primjer poticaj i nama da ne procjenjujemo ljude po vanjskom izgledu, da nikog ne susrećemo bez osjećaja, posebno one koji trebaju razumijevanje i ohrabrenje za život.

U tome je kršćanska ljubav: vidjeti, prepoznati, osjetiti, sažaliti se i krenuti prema drugomu. Ta je ljubav nastanjena u samomu Isusovu pogledu. Kad i mi naučimo tako suosjećati s drugima, svijet će se privezati za našu dušu.
Dokle god ima ljudi koji su sposobni osjećati za druge, dotle će biti i nade za ovaj svijet. Vidjeli smo ovih dana po Hrvatskoj spremnost radovanja s nečijeg uspjehom, suosjećanje kao da je taj uspjeh vlastit svim ljudima. Mogli bismo s takvim suosjećanjem čestitati i radovati se mnogima pokraj nas, skoro svakog dana. Odmah iza toga čuje se poziv iz bolnice za darivanjem krvi… Suosjećanje s potrebnima pokazalo se beskrajno jer su odmah došli ljudi u velikim redovima. Važni su ti javni događaji, koje mediji prenose uživo. No, i svatko od nas ima mogućnost osobnog suosjećanja s bližnjima, kad se obriše suza i vrati nada. Ta djela ljubavi učinjena u tišini i tajnosti najveća su jer ih vidi Bog, a to je dovoljno.

Isus poziva apostole da nađu vremena za sebe. Potrebno je da odmore dušu i napune se snagom. Biti s Bogom na samo i učiti od njegova srca. Majka Terezija poučava svoje sestre: Da bismo imali pravi mir srca potrebno je više govoriti o Bogu i s Bogom, a manje s ljudima o drugim ljudima. Kad se opet vratimo svojim obvezama i bližnjima, u sebi ćemo ponijeti svetište ljepote, mira i snage… što nam samo Bog može darovati.

Lakše ćemo se radovati s radosnima i tugovati sa zaplakanima, a upravo je to ono kad nas srce izvuče iz nas samih, na svjetlo svijeta i u nove susrete s ljudima.
Isus dobro zna da nisu čovjekove boli ono što mu uništava nadu, pa čak ni sama smrt. Najteže je u danima boli ostati bez ičije potpore.
Zato nas Isus najprije uči kako gledati ljude. Nije najvažnije što im možemo reći ili učiniti, nego kako ćemo pristupati jedni drugima, suosjećajno i nježno. Kad naše srce suosjeća, riječi će doći same od sebe, kao i djela ljubavi.