Propovijed: 17. nedjelja kroz godinu

0
644

|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik

Tko može s pet kruhova nahraniti pet tisuća ljudi? Isus je htio da se tim pitanjem pozabave nazočni znatiželjnici. Ako ga nisu prepoznali po Božjoj Riječi koju naviješta, možda će shvatiti da je Sin Božji kad vide ovo veliko čudo. Značajno je ovo čudesno umnažanja kruha, jer je jedino čudo o kojemu izvješćuju sva četiri evanđelista. Nije to samo čudo, nego je znak prepoznavanja, otkrivanje otajstva, bitan signal za prepoznavanje Isusa: On ima kruha za svakoga, on nam daje život! Hrani nas i nasićuje sve naše čežnje, svojim riječima i djelima koja liječe od zla, od ravnodušnosti i pomanjkanja ljubavi.

Pet tisuća ljudi, a oko njih proljeće; na brdu gdje se prema Bibliji objavio Bog; jedan dječak nudi kruh iz svoje torbe. Mladi čovjek pokazuje novost velikodušnosti. Nitko od njega ne traži kruh, on ga sam od sebe stavlja na raspolaganje: jest malo ali je to sve što on ima.

Uopće ne razmišlja je li to malo ili mnogo. Jednostavno, to je sve! U tome se skriva čudesno Božje pravilo kad moj kruh postaje naš kruh, tada se umnaža. Čudo je u tome što ono malo postaje dovoljno kad se dijeli velikodušno.

Ima na ovoj zemlji svega dovoljno za sve ljude, za čitav svijet. Problem je jedino u tome što je svima na pameti nagomilavanje, a malo komu dijeljenje. Nedostaje nam kvasca evanđeoskoga. Zato je kršćanin pozvan ovomu svijetu darivati kvasca, a ne kruha. A to su ideali, nadahnuće za akciju, veliki snovi koji smjeraju nekomu drukčijemu, novomu i boljem svijetu.

Na trpezi čovječanstva kršćanstvo ne osigurava bolje ekonomske uvjete, nego kvasac velikodušnosti i dijeljenja, kao poziv i projekt pravednosti za sve koji su potrebni. Naglasak današnjega evanđeoskog čuda nije umnažanje materijalnih dobara, nego davanje smisla svemu onomu što posjedujemo. Mogu li naša materijalna dobra postati sakramenti radosti i zajedništva?

Sveti Ivan u tri riječi opisuje Isusov čin: Uze kruh, izreče zahvalu, pa razdijeli. Ako bismo i mi usvojili ova tri glagola u svoje ponašanje, svaki bi život postao evanđelje: skupljati, zahvaljivati, darivati. Nismo mi gospodari stvarima, sabiremo ih kao dar i zajam. Kad se počnemo osjećati i ponašati kao apsolutni gospodari, pa s materijalnim stvarima radimo što hoćemo, onda je sve profanirano, obeščašćeno… Naprotiv, zrak, zemlja, voda i kruh, sve što nas okružuje, nije naše, nego su nam to mala braća i sestre koju trebamo paziti.

Evanđelje niti ne govori o umnažanju, nego samo o dijeljenju, jednoga jedinog kruha koji nikad ne prestaje. Mnoga čuda mi uopće ne razumijemo. Događaju se i to nam je dosta. A vidimo ih uvijek kad u našim odnosima i u svijetu pobjeđuje zakon velikodušnosti.