|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Približava se kraj liturgijske godine, pa nas evanđelje ove nedjelje upućuje na razmišljanje o smislu ljudskog života i o cilju našeg putovanja. Ujedno nam predstavlja i konačni okvir ljudske povijesti.
Mogli bismo iskreno priznati da se većina ljudi boji toga kraja. Zemaljske dane brojimo s nekim strahom, nastojeći sve svoje želje ostvariti ovdje i sada… jer ovom vremenu jednom dolazi kraj. Zato je za našu vjeru važno ovo evanđelje. Pomaže nam shvatiti da nismo stvoreni za ništavilo i da naš kraj nije u tami hladnoga groba. Krist nam objavljuje istinu da čovjekov život, kao i čitava povijest, završava u susretu s našim Spasiteljem. Premda je govor o nevoljama i krizama, evanđelje kroz njih naviješta smisao svijeta jer i ne može biti drugo nego glasnik nade.
Sve ovo zemaljsko može biti lijepo ali je prolazno, vječna je samo Riječ Božja i njegovo prijateljstvo s nama. Sunce će pomrčati, mjesec više neće svijetliti, zvijezde će s neba padati… ali to nije konačna istina jer zadnju riječ nema zlo nego Bog!
Stari svjetovi nestaju, a novi se uvijek ponovno rađaju. Baš kao i naše nade i snovi. Ponekad se ugasi i sunce našega osobnog neba i padnu zvijezde naših planova i očekivanja. Osjetimo se jadni i siromašni: tragedije, bolesti, smrt drage osobe, razočaranje u ljubavi, prijevara… Potrebno je mnogo strpljivosti da se krene iznova. Kad je zima treba se grijati nadom da dolazi proljeće i vjerovati ljetu koje započinje od ničega. Samo nekoliko listova na grani i prvi cvjetovi trešnje…
Zato nas Isus neumorno uči kako se nadati i kako učiti od prolazne prirode kojom nas je okružio Stvoritelj. Pogledajmo oko sebe i povjerujmo da je naše spasenje blizu, propuhuje vjetar života, Bog je uvijek na vratima. On je skriven u ovoj našoj slabosti dok tražimo oslonac u drugim isto tako slabim ljudima, jer nas on ljubi upravo po njima. Svako je tijelo pomiješano s dušom i natopljeno Bogom (Bastaire).
Evanđelje govori o tjeskobi i zvijezdama koje će padati, ali završava nadom koju čitamo kod Danijela (12,3): Tvoj će se narod spasiti u ono vrijeme… mnogi od onih koji spavahu u prahu zemaljskom, probudit će se. Pobožni će sjati kao sjajno nebo… i kao zvijezde u sve vjekove.
Nebo ovoga svijeta nikad neće postati prazno i mračno. Uvijek će biti pravednih i svetih osoba na zemlji, koji će prosvjetljivati stazu mnogima. To su ljudi gladni i žedni pravednosti, mira i ljepote. Ohrabrimo se i vjerujmo da je dobrih ljudi mnogo, kao i zvijezda na svodu nebeskom. A svi mi zajedno, samo smo novo lišće mirisnog proljeća i svijetle budućnosti koja dolazi. Pred nama je vrijeme iščekivanja, odgovornosti, marljivog rada i molitve.