|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Današnje evanđelje ukratko predstavlja kako izgleda Isusov obični dan i nabraja njegove osnovne aktivnosti: ozdravlja, moli, navješćuje.
Ozdravljati. Vidimo da u svemu polazi od patnje ovoga svijeta: dodiruje, govori, uzima za ruku, izlječuje. Isusov se prvi pogled uvijek zaustavlja na čovjekovu trpljenju, a ne na njegovim grijesima. Vrata malenog grada Kafarnauma pucaju od mnoštva i od njihove boli, a malo kasnije pucaju od života koji su ljudi pronašli.
To čudo je u njegovoj ljepoti i novosti proslava Kraljevstva, promocija novog svijeta: pokazuje da je moguć bolji život, za svakoga, i da mu je ključ kod Isusa. Taj novi i bolji život je sasvim blizu, to Kraljevstvo Božje dolazi pomoći životu da cvjeta u svim svojim oblicima.
Petrova je punica u krevetu zbog ognjice. Odmah traže Isusa da joj pomogne. Možda je to mala stvar za evanđelje, ali je lijep znak što apostoli pokazuju osjećaj za bol dragih osoba, pa ih preporučuju Isusu, kako to čine pravi prijatelji. Od tada, pa do danas i zauvijek, sve ono što raduje i brine ljudsko srce treba naći svoje mjesto u čovjekovu razgovoru s Bogom, u našoj molitvi.
Isus pažljivo sluša i odgovara: dolazi i primiče se, ide prema ljudskoj boli, ne izbjegava je i nema straha. Uzima je za ruku. Ruka u ruci, kao da prenosi snagu onomu tko je umoran i nemoćan. Kao da želi reći nisi više sama, baš poput oca i majke koji povjerenjem ohrabruju svoje dijete, kao čežnje za buđenjem osjećaja.
Tko pati traži samo jedno: da ne bude odbačen od onih koji ga vole, da ne bude ostavljen sam u borbi protiv zla.
Odmah je podiže… Taj glagol opisuje i Isusovo uskrsnuće, Otac ga je podigao. A on ovdje podiže i uzdiže slabe, pomaže ženi da ustane, želi da ponovno bude uspravna i da ponosno radi, da uživa u životu i u služenju. Da bi se čovjek osjećao dobro, potrebno je da se može darivati!
S rukom u ruci, Bog i čovjek, beskrajni i naša malenkost, držimo se čvrsto njegova sigurna zagrljaja… to je najljepša slika blage i moćne Radosne vijesti evanđelja.
Moliti. Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče sa na samotno mjesto i ondje je molio. Isus, premda opkoljen narodom, znao je pronaći vremena za se. Noću! To su oni spasonosni trenuci, koji ozdravljaju dušu. Biti s Bogom nasamo, osloboditi izvore živote, koji su tako često zatrpani bezbrojnim aktivnostima, zasuti pijeskom naše pustinje.
Naviještati. Konačno su ga apostoli pronašli, pa mu još onako zadihani priopćuju: Svi te traže! A on: Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje naviještam. Isus ne žudi za pažnjom mnoštva, ne dokazuje se pred njima radi svjetske slave, niti se žalosti zbog neuspjeha na koji nailazi. On samo potiče razvoj, započinje putove, traži druga mjesta, druge žene koje treba podići, naviješta da je Kraljevstvo blizu, da je Bog uz nas i da svojom ljubavlju liječi naše živote.