|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Evanđeoski odlomak svake nam nedjelje predstavlja poneki događaj iz Isusovih susreta s ljudima i njegovu pouku. Danas čitamo divne riječi oproštaja s učenicima i molitvu koju za njih upućuje Ocu nebeskomu. Dok ju slušamo, odmah shvaćamo da smo u nju uključeni i mi i naš život. Nije sve u akciji, poslu, događajima, susretima i ljudima… Našem srcu treba mira, a našoj duši tišine i molitve koja odmara i krijepi. Molitva obnavlja povjerenje u Boga, pa se ne bojimo nešto pitati. A kad pokušamo moliti, osjetimo se zbunjeni i ne znamo što i kako tražiti. Isus nas uči da u molitvi, kao i u životu, trebamo biti jednostavni i prirodni.
Bio je to pravi trenutak da im uputi posljednju poruku, jer dolazi kraj njegova života na zemlji. On je izvršio svoje poslanje koje mu je Otac namijenio: riječima i djelima otkriti pravo Božje lice svakomu čovjeku. On, božanski učitelj, dobro zna kako će mnogima biti teško sačuvati vjeru kroz razne okolnosti života. Zabrinut je za svoje učenike i za sve koji će povjerovati na njihovu riječ. Zato ih preporučuje Očevoj milosti i pomoći.
Lijep je taj osjećaj da smo dragocjeni u Isusovim očima. To nam vraća volju za životom i snagu da se trudimo, unatoč svih poteškoća. I ono što je najvažnije, pomaže nam shvati smisao i tajnu života. Mnogima je život samo preživljavanje, puko zadovoljavanje osnovnih potreba, na dnevnoj bazi, od danas do sutra. Oni, pak, koji se usude sanjati, uspijevaju služiti i voljeti, ostvariti lijepu ljubav, sretan brak, djecu, prijatelje… Po svim tim nastojanjima i radostima, sreći i uspjesima… otkrivamo Boga u stvarnom životu. Potrebno je još samo malo duhovnog truda da u svemu otkrijemo svoj poziv i da svemu podarimo dimenziju vječnosti. Mislim da se to ostvaruje upravo u ovim trenucima naših zajedničkih slavlja, oko Riječi i oko oltara, u molitvi i u pjesmi… kao apostoli uz Učitelja.
U središtu je Isusove molitve čežnja za jedinstvom njegovih učenika. Taj sklad zajedništva trebao bi za kršćane biti temeljni poziv, znak raspoznavanja, nešto najuzvišenije… Zajedništvo koje osobnu slobodu ne umanjuje, nego je obogaćuje. Ideal je to kojem na putu stoje zapreke mnogih svjetovnih navika i ljudska slabost članova Crkve.
Isus želi i moli da budemo radosni članovi njegove zajednice, poput obitelji. Radost je snaga koja pobjeđuje izazove tame. Zato Isus moli Oca da nas sačuva od Zloga. Rješenje nije bijeg od svijeta, nego ustrajnost u vjernosti i svjedočenje u ljubavi. Cvjetati gdje smo posijani, ovdje i sada, ovakvi kakvi jesmo… Učitelj zna da je potrebno upoznati istinu o sebi, o svijetu i o Božjoj ljubavi za nas. Samo kad smo vjerodostojni, možemo biti i uvjerljivi! A jedno je sigurno: nikada nismo sami, na putu nas prati Učitelj svojom molitvom i snagom Duha.