|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik

Kome je ljubav najveći zakon života, taj postaje sol i svjetlost za ljude oko sebe. Takva je poruka današnjeg evanđelja: Vjera nije znanje, nego je život! Zato Isus nakon objave Blaženstava poziva svoje učenike: Ako tako budete živjeli, vi ste sol zemlje i svjetlo svjetla. On dobro zna da i danas možemo svijet osvijetliti nadom i ljubavlju, unatoč naših tama i ograničenosti.

Kršćanin je po svojoj naravi i po svom poslanju dobrotvor, onaj koji dobrotom unosi radost u društvo i u sve međuljudske odnose. Sasvim je normalno da voli ljudima služiti, Boga slaviti, miru se radovati, milosrdan biti, ponizan, pravedan i velikodušan.

Sličan je svijeći koja gori. Njoj ne treba drugog napora da svijetli. Svjetlo je njezin prirodni dar. Ali, kad nije upaljena… i svijeća ostaje u tami, a oko nje vlada mrak i hladnoća.

Moguće je biti kršćanin samo imenom. Možda čak i vanjskom pojavom, urešen i okićen znakovima vjere. Međutim, to nije dovoljno… srce treba gorjeti za Boga i za čovjeka, onda će biti svjetla i topline u našim mislima, riječima i djelima! U nama i oko nas.

Isus ima povjerenja u nas jer kaže, ne da ćemo biti nego, da mi kršćani već jesmo sol zemlje i svjetlo svijeta. Nama se uvijek čini da to uopće nismo jer nas zbunjuje površina našega grešnog bića, obučena u raspadljivost. Ovo je evanđelje poziv da se spustimo u dubinu svoje duše. Isus nam jamči da ćemo tamo pronaći upaljenu svijeću i šaku soli, sliku Božju i njegov glas u savjesti… da stvarno budemo pravedni, milosrdni i miroljubivi.

Evanđelje se naviješta dobrotom!

Svjetlo ne osvjetljava sebe, niti je sol potrebna soli. Oni su svjedoci poniznosti, gube se u drugim stvarima, služeći njima a ne sebi. Takvi su i ljudi koji žive od evanđelja. Trajno su okrenuti životu, njegovoj skrivenoj ljepoti i dobroti. No, ako sol obljutavi i svjetlo ostane zatvoreno, od kakve je koristi? Nikakve! A takvi smo i mi ako u nama nestane snage evanđelja… ako se ne vidi sjaj u očima kršćana, ako se ne osjeća sol mudrosti u našim riječima… tada smo u smrtnoj opasnosti da postanemo beznačajni. Ako Blaženstva samo naučimo, a ne donosimo njihova ploda, tada smo sol bez ukusa i svijeća skrivena u posudi. Jednom riječju: ništa smo i ni od kakve koristi.

Vjera nam je darovana da ovaj svijet činimo ukusnijim i ljepšim za život… da ga ispunimo svjetlom smisla, nade i topline. A mi? Skrivamo li se kao kršćani da bismo ostali neprimijećeni? Vidi li se na nama išta od evanđeoskog duha: u obitelji, na poslu, u javnosti… Pa i u samoj crkvi, dok molimo i pjevamo… nekako smo previše tihi. Mnogi rado ostaju u zadnjoj klupi, što bliže izlazu… Na vjenčanjima ili na sprovodima mnogi čak ostanu vani, u priči ili pijankama. Kako je teško nagovoriti odrasle, posebno muškarce, da predvode molitvu, da pročitaju poslanicu…

Sve je to znak i odgovor zašto nema one prave kršćanske, muške, odlučnosti da svjetlo evanđelja obasja javni život: u gospodarstvu, politici, školi, medijima…

Ne smijemo se miriti s kršćanstvom koje se svodi samo na običaj, bez utjecaja na stvarni život. Vjera je snaga… koja može i treba mijenjati svijet. Kršćani su sol zemlje i svjetlo svijeta, nositelji nade i putokaz budućnosti, jamstvo ukusna i zdrava društva… Zato je i veća sablazan u društvu, na poslu u medijima… kad se otkrije da je kršćanin podlegao korupciji, prijevari, krađi…

Započnimo već danas, malim koracima svjetla i topline, zdravih odnosa i evanđeoske mudrosti. Neka svi vide vaša dobra djela i daju slavu Ocu našemu koji je na nebesima.

FOTOGRAFIJAIlustracija
Podijeli objavu