Piše Vanja Zlatović
Jedna od bizarnijih ideja ovoga vremena je glupa i narcisoidna predodžba raznih hrčaka da postoje neki sadržaji koji imaju poseban, ozbiljan i uzvišen, vjerodostojan status, i da postoje tek ljudi od pluga koji na društvenim mrežama, jelovnicima, po fasadama ili tetovažama pišu tek tako.
I da je razlika u tome je li nešto o kalorijskom deficitu ili Uskrsu objavio neki urednik koji je pomoćni kuhar ili je napisao ili rekao glavni kuhar koji nije urednik. To je glupo, neodrživo, nedemokratski, preuzetno, narcisoidno bez ikakve osnove i razloga i plitko.
Zvati laprdanja nekog klepetavog indexovca ili informerovca ( a to je tu negdje u rangu) medijskim napisom, štititi tu slobodu misli nekom zamišljenom civilizacijskom aureolom nepovredivosti, strukovnom svetinjom, nekom metaakademskom razinom koju zajednica treba štititi poput noseće pande u zoološkom vrtu, adorirati svaki pamfletić ili copypastanu brljotinu kao slitinu zanatske vještine promišljanja društva ili znanosti u svetom braku s autorovom autentičnosti, a objavu Elona Muska ili Ive Pogorelića na Twitteru tek nekim pokušajem u rangu pisma čitatelja u Vjesniku iz 70-ih “da tak glasno pevaju ti maturanti da to treba prijaviti miliciji”… to je stvarno smiješno i nepotrebno.
Nekakve komore, društva, savezi i cehovi u ovom su novinarsko-medijskom području civilizacijska uvreda u rangu priglupe političke korektnosti, katekizma napušene i vječno uvrijeđene scene “poniženih i uvrijeđenih” koji su se dokopali ideološke patine koju štite neumornom inkvizicijskom žestinom kakvu i mogu isticati samo zaplakani mediokriteti i mentalni pekinezeri.
Nikom tko nešto vjeruje ne treba “politička korektnost”, može poštivati s drugima i drukčijima međusobno uvažavanje ili ne.
Ali ova PVC korektnost kaže da oni vama smiju reći da ste gamad… a vi njima ne smijete da se s time ne slažete i da je to da se ne slažete fašizam.
Zato nemojte vjerovati da postoje tamno i svijetlo zeleni, da ste vi boranija i puk a da su s druge strane neke njihove svjetlosti i milosti, pa ti ljudi često nisu prosječnom čitatelju do koljena.
A oni neka puše lule, dodjeljuju si međusobno nagrade, ruže, titule koje ne znače ništa i zarađuju mahom manje od fasadera freelancera, ništa od svega toga, sve je to čudesna krpa, tigrova mast, emajlirana potvrda o plemstvu, boratovština bez svijesti da se ruga i obična glupost.
Koja bi htjela da se navike njihove guze ili nepca, njihove traume, jad i nevolje da su zakasnili na tramvaj smatraju društvenom vrijednosti, a vaše sudbine, životi, svetinje i kritički stavovi mrmorom u potpalublju.