SILOVALA SAM TE! PA ŠTO? Muž konačno skupio hrabrost i otvorio dušu: Supruga me zlostavljala i prisiljavala na seks. I tako punih deset godina

0
Foto: Pixabay

Nasilje u vezama ili u braku tema je o kojoj se s razlogom dosta govori i danas više nikome nije nepoznata. Ipak, kad se spomene u društvu, najčešće se misli na zlostavljane žene. I zaista, žene su žrtve u najvećem broju, ali ni muškarci nisu pošteđeni partnerskoga i obiteljskog nasilja.

Takav je slučaj mladoga čovjeka iz Ukrajine koji je svoju priču ispričao novinarima BBC-ja pod uvjetom da ostane anoniman.

– Tek sam nedavno shvatio da me je bivša žena silovala 10 godina. Ira je bila prva žena u mom životu. Upoznali smo se u ranim dvadesetim – ona je bila ta koja je pitala mene želim li da izađemo. Roditelji su mi rekli da se moram iseliti čim započnem vezu. Bilo je zastrašujuće. To sam si mogao priuštiti tek kad sam uštedio dovoljno novca da mogu živjeti samostalno. Majku je bila sramota mene i toga kako sam izgledao – imao sam manjak samopouzdanja.

Moj prvi pokušaj seksa bio je s Irom i tada sam to želio. Međutim, bilo je bolno i agresivno. Naš prvi seks trajao je oko pet sati i poslije me je sve boljelo. Bila je opsjednuta da mora biti sperme na kraju. Trljala bi me sve dok se to nije dogodilo. U prosjeku, trajalo bi od jednog do dva sata.

Seks bi trebao biti uživanje, ali za mene on nikad nije bio. Mislio sam da je to prosto tako. Uskoro sam počeo i odbijati. Ali to nju nikad ne bi zaustavilo. Tad se pretvorilo u silovanje”, ispričao je Ukrajinac za BBC.

Ubrzo su se promijenile poslovne okolnosti u njegovu životu, ali ne i njegov odnos s Irom.

– Morao sam otputovati u inozemstvo na dugo poslovno putovanje. Plašio sam se da ne izgubim Iru, pa sam je zamolio da pođe sa mnom. Čak sam joj ponudio i vjenčanje. Odbila je, ali je ipak pošla sa mnom. Bio sam preumoran od posla, ali ona je počela zahtijevati seks. Pristao sam jednom, dvaput…

Govorila bi: “Želim to, treba mi to, i zato moraš, ajde, dugo sam čekala.” A ja bih odgovarao: “Ne želim, umoran sam.”

SVAKODNEVNE PORCIJE BATINA

Onda bi me udarila i nisam mogao ništa. Grebala bi me dok ne prokrvarim, udarala bi me šakom. Ozljeđivala bi samo pokrivena mjesta: prsa, leđa, ruke. Nisam se opirao zato što sam smatrao da je premlaćivanje žene agresivno i pogrešno. Tako su me odgojili roditelji.

Osjećao sam se sićušno i slabašno i nisam mogao pobjeći. Dobila bi ono što želi i uglavnom je ona bila odozgor.

Plašio sam se povratka s posla u hotel, pa sam lutao po trgovinskom centru do zatvaranja. Potom bih skitao po gradu. I tako sam na kraju dobio urinarnu infekciju, prostatitis i temperaturu. To nije zaustavilo Iru: morao sam uraditi ono što je željela. Vikendi su bili najgori: događalo bi se subotom ujutro i nedjeljom navečer. Brojio sam dane do povratka u Ukrajinu. Mislio sam da će to okončati našu vezu – ali nisam bio u pravu, ispričao je mladi čovjek za BBC.

– Vratio sam se roditeljima i nisam namjeravao čak ni biti u kontaktu s Irom. Ali moji pokušaji da je se oslobodim potrajali su godinama. Posvađali bismo se, ja bih se sakrio, ali bi ona sjedila s druge strane zaključanih vrata i govorila da će sve biti u redu. Ja bih joj se svaki put vratio. Strašno sam se plašio da ne ostanem sam.

Inzistirala je da se vjenčamo, i jesmo, iako ja to više nisam želio. Ira je bila ljubomorna na sve, morao sam biti stalno u njenom domašaju.

Nije imala posao – ja sam nas izdržavao, kuhao nam, čistio. Odlučila je da moramo spavati u odvojenim sobama, a moja nije imala ključ. Nikad nisam mogao biti sam.

Kad bih uradio “nešto pogrešno”, vikala bi na mene i udarala me. To je bilo jednom dnevno ili svakih par dana. Za sve sam ja bio kriv. Uporno sam slušao kakav joj muškarac treba. Radio sam sve što je tražila od mene samo da bih izbjegao njene izljeve bijesa.

Jednom sam ulazio u auto uplakan, a ona me vidjela. Rekla je da joj je žao, ali da se ne može zaustaviti.

Nisam ni ja savršen. Da bih sve to izbjegao, obično sam radio 10, 12, 14 sati dnevno, i vikendima i praznicima, objasnio je zlostavljani Ukrajinac svoju situaciju, piše BBC.

‘SILOVALA SAM TE? PA ŠTO?’

– Kad se nalazite u takvoj situaciji, ne vidite izlaz i ne čujete nikoga. Ni ne pomišljate na to da imate šanse za bijeg. Uvijek sam “dugovao” nešto svima i nikad nisam bio samo svoj. Pripadao sam baki, roditeljima – oduvijek sam mislio da morate žrtvovati sve zbog veze.

U posljednje tri ili četiri godine veze, seks bi kod mene pokretao stalne napade panike. Tada bih bježao od kuće, ili makar iz sobe..

Ira me svakih nekoliko godina vodila kod seksologa, oni su bili samo dokaz za njene argumente. Progovorio sam o nasilju neposredno pred razvod. Počeo sam pričati i nisam se mogao zaustaviti.

– Ležao sam u krevetu s temperaturom od 39-40 oko dva tjedna. Sve to vrijeme nitko nije došao da vidi što je sa mnom. Tad sam shvatio da je moj život bezvrijedan i da nitko ne bi ni primijetio da sam umro. Bio je to trenutak nevjerojatnog samosažaljenja. Želio sam nekom ispričati, ali nisam znao kome ili kako.

Jednom sam surfao internetom i došao na neki chat. Sve je bilo anonimno, kao da ne postojite. Bilo je to prvi put da sam ispričao nešto o tome što mi se događa. I dalje nisam shvaćao da je to zlostavljanje, ali od tog trenutka sam počeo sve više govoriti ne.

Kad god mi je trebala snaga da izdržim, sjetio bih se onih tjedana kad sam bio bolestan. Na kraju sam našao obiteljskog terapeuta, koji mi je pružio podršku.

I Ira i ja smo dobili vrijeme da govorimo tokom sesija, a njoj nije bilo dopušteno da me prekida. Tad sam prvi put progovorio o zlostavljanju. Bila je izvan sebe od bijesa, vikala i govorila da to nije istina. Međutim, ubrzo poslije toga je predložila razvod. Mislim da je to bio njen pokušaj da me ušutka. Znao sam da neću dobiti drugu priliku i pristao sam.

Kad sam podigao papire, bio je to najsretniji dan u mome životu.

Jednog dana poslije razvoda, viknuo sam joj: “Silovala si me!”

“Silovala sam te?. Pa što?”, odgovorila je.

Nisam znao što na to odgovoriti i još uvijek ne znam. Na neki način, priznala je što je uradila, ali se uglavnom samo smijala tome.

NIJE MOGAO VJEROVATI RODITELJIMA

Uselio sam se natrag kod roditelja, dao otkaz na poslu i ostao kod kuće nekoliko tjedana. Jednog dana se ponovo pojavila i počela lupati i vikati na vratima. Mama mi je rekla da se uplašila.

Nisam sakupljao dokaze i nisam pričao nikome. Vjerojatno sam mogao ispričati roditeljima, ali još sam od djetinjstva znao da oni ne znaju sačuvati tajnu. Tražio sam grupe za podršku, ali u Ukrajini one postoje samo za žene. Konačno, pronašao sam online zajednicu uzajamne pomoći za muškarce iz San Francisca.

Prvi psihoterapeut kod kojega sam otišao u Ukrajini me je ismijao: “To ne ide tako – ona je žensko, ti si muško.” I tako sam promijenio šest specijalista i sada konačno dobijam pomoć. Moralo je proći osam mjeseci pre nego što sam dopustio nekom da me uhvati za ruku.

Razmišljao sam o tome da je dam na sud. Odvjetnici su tvrdili kako postoji šansa da dobijem zabranu prilaska. Ali sada mi to ne treba. Dugo vremena sam samo želio da prizna što je uradila i da mi se ispriča. I dalje ne radim i teško mi je svako jutro ustati iz kreveta. Nemam za što živjeti.

Znam samo da nikad neću imati novu vezu i nikad neću imati djecu. Digao sam ruke od sebe. Strašno sam dugo šutio i to je napravilo ogromnu štetu!

Možda se u ovom trenutku negdje u svijetu nalazi neki momak u sličnoj situaciji i on će pročitati moju priču. Mora shvatiti: neće se završiti, ništa se neće popraviti, sve je ogroman kaos koji nikad neće nestati sam od sebe i na kraju će te to ubiti. Ako to shvatiš, onda možda imaš neku šansu, zaključio je zlostavljani Ukrajinac, piše BBC.

Riječ je o zaista potresnoj, detaljnoj, teškoj, ali i poučnoj priči koja potvrđuje da je iskustvo zlostavljane osobe bolno i teško, ma kojega spola bila.

I ma koliko u društvu poput ukrajinskoga zbog predrasuda za to ne bilo razumijevanja. A žrtva je uvijek u pravu i treba joj pomoći. Najprije micanjem od zlostavljača, a potom psihološkom pomoći jer zlostavljani mora uvidjeti vlastite korijene koji su ga doveli do toga da bude žrtva.

Ivica R.