SVI SMO ODGOVORNI Ivica Granić: Stara komunjara prodala je naciji ‘ideju pomirenja’ kao prije njega Tuđman

0
Foto: Dugopolje org

“U sumornome kontekstu obilježavanja obljetnice pada Vukovara, između ostalog, prikazan je film Jakova Sedlara ‘Plavi kaputić, trideset godina poslije’, pun simbolike, o sudbini djevojčice u zbjegu čija se slika, slika izbezumljenog djeteta koje je proživjelo i vidjelo užas biblijskih proporcija, razaranja, egzodus, krvoprolića i smaknuća svojih najbližih.

Željka Jurić Mitrović se i ovoga puta pojavljivala u brojnim i domaćim i svjetskim medijima, metaforički ukazujući na moralnu i psihološku dimenziju vukovarske drame”, započeo je politički analitičar Ivica Granić razgovor za portal Direktno

U ratnoj povijesti, kaže, suvremenoga svijeta poznata su značenja pojedinih fotografija, uglavnom slučajno snimljenih, registracija individualnih trenutaka u kojima se preko surove dokumentarističke poetike na nezaboravan način sublimirala cjelina tragedije. “Fotografija vukovarske djevojčice pripada u spomenutu kategoriju velikih ratnih metafora. U njezinim užasnutim, raširenim očima i grču na djetinjem licu svijet je nepogrešivo prepoznao dubinu patnje vukovarskih ljudi, što je, dakako, izazvalo i adekvatan politički odjek. Uslijedilo je priznanje Hrvatske i drugi poznati događaji”, govori naš sugovornik.

Etička kontradiktornost

Sedlarov film, kao i niz televizijskih priloga, međutim, opisuju i sadašnji status te male vukovarske junakinje. “Kao odrasla mlada osoba ona živi život poput većina Hrvata, praktički na egzistencijalnome rubu, pod kroničnim psihološkim opterećenjem ratne traume iz djetinjstva koju na razne načine pokušava neutralizirati. Želja joj je otvoriti muzej ‘Kuća sjećanja’, jer je boli što se zaboravljaju ljudi koji su bili s njom, a možda su dali puno više nego neki drugi. Ona hoće pričati priče o Šnicli, Perku, Dadi… Ima ih puno koji se ne spominju, a bili su ključni u to doba”, navodi naš sugovornik.

Muzej bi bio u njezinoj staroj kući, a u kući u kojoj se udala bio je logor, gdje je bilo zarobljeno 102 ljudi. U njezinom podrumu su ih tukli, mučili, vezivali za njezin kesten. “Taj kesten je još u dvorištu. U toj kući je likvidiran i Željkin ujak, o svemu se priča premalo, smatra Jurić Mitrović, zbog čega i želi pokrenuti spomenuti muzej”, ističe i nastavlja:

“Uglavnom, za nju, ranu nositeljicu vukovarske simbolike, dojam je, u Hrvatskoj nema adekvatne socijalno psihološke pomoći koja će joj otvaranjem društvenih i materijalnih prilika pokušati sanirati ruinirani ego i vratiti samopouzdanje. Godinama je bila prepuštena samoj sebi, svojoj majci, i vlastitim mogućnostima snalaženja, kao da se razvijala u građanski potpuno sređenoj psihosocijalnoj situaciji”.

Obrazac je poznat iz realističke književnosti, kaže, i ne namjerava ga opterećivati dodatnom melodramatikom, ali on je svakako jedan od dramatičnih odraza hrvatske etičke kontradiktornosti.

“U trenutku dok je junakinja Sedlarovog filma ulazila u svoju životnu dramu, mnogi drugi junaci hrvatske nezavisnosti, koji su imali sreće i lukavosti da se ne zateknu ni u Vukovaru ni na bilo kojem drugom ratištu, hladnokrvno su materijalizirali svoje dobitke na namještenoj i dirigiranoj nacionalnoj lutriji. Spomenuta kontradiktornost kristalizirala se u kompleks koji nacija vuče već skoro trideset godina”, rekao je.

Birokratski tepih

“Jedni su ginuli i proživljavali traume koje će ih opterećivati cijeli život, drugi su se od potucala i anonimnih birokrata pretvarali u mogule, tajkune i ‘elitu’, nepostojećim novcem kupovali tvornice, kombinate, trgovačke lance, novinska poduzeća, restorane, hotele, građevinske firme, osiguravajuća društva, poslovne prostore, besplatno se i po vlastitome izboru situirali u luksuznim državnim stanovima, na rasprodaji državne imovine strancima uzimali ogromne provizije, bez kapitala osnivali banke koje su propadale, pljačkali postojeće banke metodom tajnih ugovora, razvijali šverc vozilima, zarađivali na preprodaji oružja, sklapali unosne opskrbljivačke ugovore s Hrvatskom vojskom”, govori Granić i nastavlja:

“Sve je to poznato. Rani HDZ bio je organizator i pokrovitelj takvog sustava koji je naciju doveo u stanje teškog psihološkog raskola. Provoditi falš pretvorbu i stvarati bogatašku kastu poslušnika u razdoblju ratnih tragedija i teške nacionalne drame, kad je većina građana spremna na žrtvu za opstanak domovine, bio je to politički i sociokulturni kriminal bez premca”.

Želja da se taj kriminal kazni, da se provede nekakva revizija ili poništenje pretvorbe, da se pokaže kako neka vrsta pravde na kraju trijumfira, pa makar i u ograničenoj formi, za značajan dio građana bila motivacijski faktor za uključivanje u lokalne političke procese, smatra.

Prije više od dvadesetak godina na fonu te želje vlast je preuzela Račanova koalicija. “‘Istraga može početi’, pisali su tada novinari.

Počela je šipak. Stara komunjara prodala je naciji ‘ideju pomirenja’ kao prije njega Tuđman, cjelokupan fenomen pretvorbe pomeo je pod birokratski tepih, on i nekadašnja crvena buržoazija za sebe su naknadno uzeli dio državnoga kolača, i vlast na kraju opet komforno prepustili ‘reformiranome HDZ-u’ Ive Sanadera da rješava problem koji su devedesetih proizveli ti isti ljudi. Pokazalo se da su Tuđmanovi socijaldemokratsko – liberalni kvazi oponenti jednako hipokritski nastrojeni kao i on sam”, pojasnio je.

Zastara kriminala

Nakon toga je, nastavlja, pretvorba i privatizacija, sa svim svojim društvenim konotacijama, u Hrvatskoj ponovno postala tema nakon službenoga Zaključka glavne državne revizorice Šime Krasić da je ”devedeset pet posto transakcija vezanih za promjenu državnoga vlasništva u privatno provedeno na nezakonit način”.

“Samo pet posto pretvorbe prolazi državnu legalističku provjeru. I što sad? Znači li to da će se pretvorba nakon dvadeset pet godina, ili nešto manje, na kraju ipak poništiti, da će pravda doći na svoje? Još jednom, šipak. Šima Krasić je zajedno s institucijama državnoga odvjetništva ništa drugo nego jedna obična lažna heroina hrvatske potrage za pravdom.

Zaključci njezine istrage u javnost su se plasirali u trenutku kad su uglavnom sva ta inkriminirana djela pravno zastarjela”, govori.Kriminal je postojao, tješi se nacija, ali nema više pravnoga načina za njegovo procesuiranje. Zataškavanje se, dakle, provodi u drugoj formi, i na snazi je tridesetak godina, od vremena ‘plavog kaputića’ sve do sada, govori Granić.

“Svojedobno je u Saboru danas utamničeni premijer javno falsificirao naslov poznate Šegedinove knjige tako što je originalnu upitnu rečenicu ‘Svi smo odgovorni?’ u Saboru ne trepnuvši pretvorio u kategoričku tvrdnju ‘Svi smo odgovorni’. To dakako znači – nitko. No ja se bojim kako nije samo za Sanadera Šegedinov upitnik nepremostiv značenjski problem. Bojim se kako smo ga izbacili gotovo svi mi!”, zaključio je Ivica Granić u razgovoru za portal Direktno.

Anita M

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here