Piše Vanja Zlatović
Na samom je prijelazu stoljeća i nakon pravaškog unutarnjeg raskola na one Folnegovićeve pravaše okupljene oko Domovine i one koje je predvodio Josip Frank, gro hrvatskog identiteta u političkom smislu počeo eksponencijalnom jednadžbom preuzimati i rasti i predstavljati u svom usponu onaj radićevski i seljačko radnički organizacijski i sentimentalni genij koji će vjerojatno obuhvatiti ukupno više hrvatskih duša i simaptija nego i jedan od vremena dolaska na Jadran do trenutka kad ovo čitate, karizma je Stjepana Radića bila tolika da je 30-ih grmio s propovjedaonica Stepinac kako je nedopustiv običaj na sahranama da nose ljudi odmah iza križa sliku Stjepana Radića, tada već stradalog od ruke srpskog poslanika u skupštini Puniše Račića, eto toliki je bio ugled i značaj radićevskog hrvatskog identiteta i poruke, nikada nije nitko do te mjere pogodio u srce kolektivni duh ovog naroda i mislim da je bilo više nego bizarno da se devedesetih netko okitio imenom Hrvatske seljačke stranke, danas to više nije niti bizarno nego sasvim nesuvislo i ispod čak i razine povijesne blasfemije.
Nadasve je Radić bio mesija sličan ..pa, Gandhi je tu najsličniji, njegovo je hrvatstvo bilo u svom izvoru iskreno i gotovo djetinje čisto, tolstojanski utopijski naivno i neproračunato ili kad je postalo nagodbenjačko je bilo nagodbenjačko izrazito nevješto, ono je bilo u aksiomu svog bitka nenasilno i čak na jedan način krotko, licitarsko i pučki pobožno za razliku od Strossmayerove pobožnosti koje je bilo institucijski i von oben, Radić je i kad je upozoravao Hrvate da ne srljaju u Beograd pognuti glavu koju su izvadili iz austrijske i ugarske pognutosti, dakle da ne srljaju “kao guske u maglu” pa se morao sakriti u Markovu crkvu da ga tada oduševljena masa ne rastrga bio blag i otvoren, kasnije će mu se ista ta masa koja je klicala ujedinjenju u prvu Jugoslaviju vratiti kao svom narodnom i strpljivom bogu koji se drži uvijek legalističke i dopuštene političke borbe čak i na dan kad je ubijen i kad je morao bratu i Basaričeku i Granđi, čak i Pribičeviću ( koji je jedini na kojeg nije Puniša Račić pucao i to neka mi se slobodno zamjeri što naglašavam, a očekivalo se) na jedan način obećati da ako već mora ići u skupštinu da neće govoriti jer je bio već i ne jednom najavljen taj atentat koji je isti dan objasnio ubojica u zapisnik svevremenskim i sasvim uobičajenim kod pucanja u nenaoružane protivnike “Nisam mogao više da gledam kako se baca blato na sve što je srpsko..”
Ali nije ova crtica iz jedne političke i kolektivno-psihološke teme neka ljetopisna ili povijesna baza nego uvod u jedno razmišljanje o nedovršenoj i neprevladanoj dvojbi koju u svojoj kori povijesnog sjećanja nosi i ovaj trenutak. O samom događaju ću samo reći da se ime Puniša izdiglo brojnošću kao odabir imena za sina u Srbiji, gola je činjenica da u njihovom shvaćanju nacije atentat ili smaknuće nisu znak nečeg spornog, od Obrenovića do Đinđića srpski politički ratio drži političko smaknuće znakom vrline odlučnosti kao i masovno smaknuće as well, od Foče do Srebrenice.
Odjek je smrti Stjepana Radića u nekoliko dana nakon atentata u hrvatskoj kolektivnoj svijesti imao i ostavio posljedicu koja je tema ovog osvrta, ostavio je poruku da se od Zrinskog i Frankopana do Radića i dalje ne može očekivati od lojalnosti i vjernosti civilizacijskom fair play pristupu političke borbe nego smrt, izbačena je realnost kao opcija i podijelilo se hrvatsko nacionalno shvaćanje politike na ono po mjerilima Kumordinara Žorža iz pera pravaša Ante Kovačića ( to je slavoserbski koncept koji je Starčević progonio i osuđivao a i sebe je u svojoj ilirskoj i preporodnoj fazi smatrao slavoserbom, kao i Strossmayera nadalje i bana Mažuranića) ili kao stekliša i revolucionara kako je dalje i nakon pogibije Radića nastupao hrvatski narod..prvo kroz Ustaški pokret koji je osnovan doslovno na svježem grobu samog Radića od strane Ante Pavelića, ali i one komunističke revolucionarnosti koja je s ovom prvom dijelila ćelije i kaznione u 30-im. Što reći nego i da je August Cesarec koji piše na zidu ćelije Kerestinca prije smrti “Živjela sovjetska Hrvatska!” bio zadnji čovjek koji je vidio i ispratio atentatora na Hrvatima mrskog progonitelja Cuvaja 1912., vatrenog pravaša Jukića i bliskog prijatelja Cesarca, Cuvaja je Krleža definirao riječima
“krvolok i tiranin svog vlastitog naroda, koji je za odlikovanje dosljednog provođenja antislavenske politike i za promicanje tuđinske vlasti dobio barunsku titulu”.
Uistinu, još od atentata 1928. postoji u narodu nepovjerenje u politički realizam koji neće postati ili “slavoserbski” pomirljiv i potkupljiv ili živa meta koja neće dobro završiti, ako ćemo iskreno je jedini kandidat da to uvjerenje u “biti ili ne biti” od kojih niti jedno ne dovodi do prave slobode bio Franjo Tuđman, pa opet postoje snažne sumnje u njegovu ulogu ..čak uključujući zadnjeg pravog “stekliša”, Antu Paradžika koji jest platio glavom svoju neukrotivost, to nepovjerenje u srednji put i u sustav je još uvijek zasjenjeno i upitno u kolektivnom sjećanju iako realizam nema svoju uspješnu alternativu i ne može imati samom prirodom koju taj izraz nosi.
Zato se nadajmo da ćemo u svojim ganglijima i neuronima steći tu zrelost i otklon koji nam sada treba više nego ikada, sad kad smo između Moskve koja potiče ekstremizme da njima napada Europu, i one nepopularne i pomirljive politike klijentelizma na lokalnoj i europskoj razini koju ne volimo i u koju jednako sumnjamo,
Budimo čvrsti ali ne u avanturizmu koji nam se nameće s istoka, i budimo realni ali ne bespogovorno kako nam se nameće sa zapada, i ne budimo jeftino populistički..na riječima stekliši a zapravo tambure i fikusi. Odgovorna i vješta odlučnost je jedino što mora i može ići dalje,