Ćiro: “Čini mi se da gore đavoli trenutačno vode 2:1 protiv anđela, a ja ću taj rezultat preokrenuti u našu pobjedu.”

0
foto:screenshot RTL

Trener svih trenera o najvećim uspjesima, odrastanju u siromaštvu, učenju za svećenika i majci svetici, koja mu je bila i ostala životni uzor.

Kad god se legendarni trener Miroslav Ćiro Blažević (87) pojavi na Dinamovom stadionu, u Maksimiru zavlada veliko uzbuđenje: Ćiru svi poznaju i on poznaje svakog, a kako ne može zamisliti život bez kave i slatkog, za doček trenera svih trenera uvijek u nekoj ladici ima čokoladnih tortica i ledenih kocki. Uvijek je tu negdje i vjerna replika njegovog legendarnog bijelog šala koji mu je bio zaštitni znak kad je prije četiri desetljeća s Dinamom osvojio mnogo puta opjevanu titulu prvaka, a koji je povodom velikog jubileja ponovno pušten u prodaju.

Premda mu je zdravstveno stanje zbog metastazirane zloćudne bolesti ozbiljno narušeno, to se na Miroslavu Ćiri Blaževiću ne primjećuje. Ostao je kakav je i bio – vječiti optimist s neiscrpnim vrelom nevjerojatnih priča, anegdota i životnih mudrosti, što se vidi i u dokumentarcu Irene Škorić u produkciji Sportske televizije čija je premijera zakazana 8. rujna u kinu Kaptol Boutique Cinema.

Trener svih trenera ponovno na Maksimiru… Kakav je to osjećaj?

Preplavljuju me emocije, jer su mi se najljepše stvari u životu dogodile upravo na ovom stadionu, moje najljepše uspomene vezane su uz ovaj prostor i hvala vam što ste imali refleks da baš ovdje razgovaramo.

Kako vas služi zdravlje?

Divna doktorica koja prati moje stanje mi je na zadnjem pregledu rekla da mi je situacija dosta teška: imam dosta metastaza, a PSA marker mi je podivljao.

Je li vas strah?

Ne, jer sam se sa svojim stanjem pomirio i znam da odlazim. S druge strane nemam za čime žaliti jer sam ispunio svoj život na način na koji sam to priželjkivao, bavio sam se poslom koji volim i uspio sam razveseliti narod i navijače, pa sam zbog toga spokojan. Volim ljude, pomažem kad i kome mogu, ali se znam i posvađati kad je to potrebno. Ponosan sam na svoj život, a najviše na to što sam pedeset godina u kontinuitetu radio iznimno težak posao, koji sam jako volio.

Nakon svega što ste prošli, postoji li trening za život?

Ne, jer nismo mi ti koji režiramo naše živote, a slučaj ili sreća u njima često igraju presudnu ulogu. Ja sam doduše uvjeren da je sreća fenomen koji kruži i treba je znati uhvatiti. Za sreću morate biti spremni, a do nje se stiže uz velika samoodricanja, želju za znanjem i stalnim učenjem, te kulturnim ponašanjem i ophođenjem u javnom prostoru.

Jeste li vi miljenik sreće?

Imam svoju formulu uspjeha koje sam se vjerodostojno držao: prvi element u njoj je nadarenost, koja je dar Božji i vrlo su nesretni ljudi koji nisu imali refleks i mogućnost da se bave poslom koji vole. Drugi faktori su motiv, karakter, inteligencija u smislu adaptacije na okolnosti i situaciju, te permanentni rad i stalno učenje jer je evolucija nemilosrdna, pa danas više ne važi ono što je jučer bilo zakon. Uz sve to je važan i ambijent u kojem nitko ne kompromitira vas i vaš rad, a na kraju dolazi i faktor sreće

Je li to najvažnije što ste u životu naučili?

Ne. Naučio sam da je neophodno znati oprostiti i ponašati se tako da stvarate pozitivan ambijent oko sebe. Sve što sam napravio u nogometu napravio sam zahvaljujući ambijentu u kojem je jedan bio za sve i svi za jednoga.

Kako se osjećate kad gledate dokumentarce o sebi?

Odavno sam svjestan da je stare ljude lako rasplakati, a to se sad i meni događa. Ne želim plakati, a suze same idu.

Što je najvažnije za trenera?

Da bude psiholog, pedagog, tiranin, motivator, strateg, taktičar, sve u jednom. Iz vlastitog iskustva znam da pedagozi traju najkraće, a tirani najdulje. Najbolji su tirani s pokrićem u znanju, pedagogiji, taktici…

Učili ste za svećenika: jeste li htjeli u sjemenište?

To je bila želja moje majke uz koju sam bio i ostao jako vezan. Pa sam zbog nje ušao u isusovačko sjemenište u Travniku, ali nisam izdržao. Zaljubio sam se u časnu sestru Auroru i to sam priznao majci. Bila je konsternirana, ali kao dobra pedagoginja i učiteljica protiv tog mog argumenta nije mogla.

I, kakva je bila časna Aurora?

Ona nije ni znala da sam zaljubljen u nju, priznao sam to samo mami i sebi, naravno.

Je li majka najvažnija figura u vašem odrastanju?

U cijelom životu. I danas je najvažnija, jer ne povlačim nijedan bitan potez, a da se s njom ne konzultiram.

Zamjerate li išta ocu?

Ne, sve sam mu oprostio, iako je bio više pijan nego trijezan, a sa mnom se počeo baviti kad sam postao zvijezda. Nije znao ni nogometna pravila.

Zbog njega u životu niste popili niti kap alkohola?

Da. Slušajte ovu priču… Zvijezda sam u travničkom Bratstvu, pa oca svi zbog mene časte i on u jednom trenutku pripremi mezu da skupa pojedemo i popijemo. A ja mu kažem da njemu uz inat, kako se u Travniku govori, nikad neću niti kap popiti. Tako je i bilo. Živio sam po zakonitostima svoje majke, a ona nikad nije dala na oca, premda ju je maltretirao, bacao i rušio po kući… Kad sam se osjetio dovoljno snažnim jednom prilikom sam ga uhvatio, a on viče da ga pustim. Broji mi do tri, ali ja mogu i petoricu držati, toliko sam snažan i bijesan na njega. Za to vrijeme majka svetica uzima cjepanicu i puče me njome po leđima. Viče da me sram bilo, da pustim oca… Na što se otac majci obraća i govori: “Jesam li ti rekao da se ne miješaš?”

Kako zamišljate svoje mjesto na nebu: opet na klupi, opet trener?

Čini mi se da gore đavoli trenutačno vode 2:1 protiv anđela, a ja ću taj rezultat preokrenuti u našu pobjedu. Siguran sam da neću u pakao, pa niti u čistilište, jer ništa loše nikome u životu nisam napravio. Jesen života je pravo vrijeme za rekapitulaciju, pa mladima poručujem da ne budu negativni, nego plemeniti. Da ne postanu nesretni starci, neka se sada klone svega zbog čega će kasnije žaliti.

U karijeri ste vodili 25 klubova i pet reprezentacija: gdje vam je bilo najljepše?

Svi misle da mi je to treće mjesto s reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu 1998., što je bio povijesni rezultat za afirmaciju naše domovine. No, meni je osobno najveći i najdraži rezultat s Dinamom 1982. I tada smo afirmirali identitet nacije, a ja sam si utvarao da sam sportski lider Hrvatske. Kako sam odrastao u siromaštvu i oskudici, kao dijete sam shvatio vrijednost i važnost novca, pa zato moram spomenuti i Kinu, gdje sam radio dvije godine i uzeo gotove pare, jer Kinezi plaćaju unaprijed. To mi je kao poštenom čovjeku bila dodatna moralna obaveza, pa sam ih pošto-poto morao razveseliti dobrim rezultatima u kontinuitetu.

Jeste li djeci i unucima prenijeli svijest o važnosti novca?

Ne. To nije bilo moguće jer su oni imali privilegirano i lagodno djetinjstvo pa nisu mogli stvoriti moju filozofiju. Pitam se koliko su zbog toga možda hendikepirani, jer se nisu morali boriti kao što im se deda borio.

Žalite li i za čim?

Dugo mi je trebalo da shvatim kako narod ne voli kad je njihov lider blizu politike. Veselko Tenžera se 1982. u jednom svom tekstu u Vjesniku zapitao hoće li jal ovoga grada i Ćiru jednom pojesti? Kad sam to pročitao bilo mi je smiješno, a petnaest godina kasnije, 6. rujna 1997. kao izbornik izlazim iz tunela na kvalifikacijskoj utakmici protiv BiH na Maksimiru dok pedeset tisuća ljudi viče “Ćiro, pederu”. Trebala mi je sva snaga i koncentracija ovog svijeta da ne posrnem na putu do klupe.

Koji ste najbolji vic čuli u posljednje vrijeme?

Što bi Ćiro htio da mu se u pogrebnom slovu kaže? Eno ga se mrda.

Je li to vic ili želja?

I jedno i drugo. No, drago mi je da sam vas nasmijao, jer je najteže razveseliti i nasmijati ljude. U Švicarskoj sam imao sam privilegij da se u Veveyju družim s Charliejem Chaplinom, koji je imao tu moć. A svejedno je bio okružen zavidnicima, koji su bili ljubomorni na njega što toliko zarađuje.

Što smatrate svojim najvećim bogatstvom?

Lova me danas čini spokojnim. Ali je pravo bogatstvo u plemenitosti i činjenju dobra, od toga živim. Sam sebi ne bih mogao oprostiti da sam nekog otkucao ili namjerno nekome učinio zlo.

Veliki ste emotivac?

Nažalost, jer to nije egzistencijalna privilegija. Pragmatični bolje prolaze, ali me zato valjda zato toliko vole kad me vole, i mrze kad me mrze. Nikog ne ostavljam indiferentnim.

Što su vaše najveće dragocjenosti?

Kapa sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj, bijeli šal, UEFA-ina potvrda da sam trener svih trenera, dva kaputa, košulja i kravata koje sam nosio u to vrijeme… To su moje najveće dragocjenosti i uspomene.

Ima li sportaša među vašim unucima?

Ima. Ali na sreću ili nesreću nisu rođeni da budu šampioni, pa im je bolje da se drže škole. Permanentno učenje i znanje su najvažniji da biste egzistirali, to im nastojim prenijeti, rekao je trener svih trenera za Gloria.hr

Ivica R.