Kako se približavaju izbori, koji bi trebali biti održani na jesen, tako raste i politička temperatura u Bosni i Hercegovini. Prije nekoliko dana je predsjednik Milanović, koji se više od svih prijašnjih hrvatskih predsjednika zalaže za pronalazak rješenja kada je riječ o „hrvatskom pitanju” u BiH, izjavio da „ako se Hrvatima u BiH na izborima ne osigura legitimna zastupljenost, takvi izbori nemaju ni političkog, a niti demokratskog opravdanja”. Dakle, besmisleni su.
Piše gost komentator: dr. sc. Ivica Granić
Država „tri u jedan”: Je li moguća opstojnost odnosno funkcionalnost, kako je neki nazivaju, „mini Jugoslavije”, to jest Bosne i Hercegovine, nakon što je „velika Jugoslavija” doživjela slom praktički na svim poljima, od ekonomije i financija do, prije svega, politike i međunacionalnih odnosa?
Dan nakon te predsjednikove izjave, koja je, razumljivo, izazvale salve prosvjeda i negodovanja u Sarajevu, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt, nakon što su definitivno propali i zadnji pregovori bošnjačke i hrvatske strane uz posredovanje međunarodne zajednice, pozvao je „sve političke snage” da i dalje konstruktivno rade na novom izbornom zakonu, ističući kako će opći izbori biti održani, s ili bez novog izbornog zakona. Tom je prilikom visoki predstavnik također izjavio kako „izbori moraju odražavati volju birača, a moderan izborni zakon koji osigurava transparentne izbore po utvrđenim demokratskim standardima i u skladu sa odlukama Europskog suda za ljudska prava je u interesu svih”.
DEMOKRACIJA, ALI PO MOM
Interpretacijom demokracije i demokratskih procesa na način „izbori će biti održani s ili bez novog izbornog zakona” visoki predstavnik Schmidt je, razumljivo, izazvao oduševljenje bošnjačke, no istodobno i reakcije s hrvatske strane. Nema sumnje kako demokracija počiva i funkcionira na, između ostaloga, unaprijed određenim pravilima, pogotovo izbori ne bi trebali niti smjeli postati predmet političkog manevriranja, vjerojatno je na to mislio visoki predstavnik kada je dao tu krajnje nezgrapnu izjavu. No, ako ta ista „demokracija” jednu državu dovede u klasičan politički ćor-sokak, bez ikakvih, ali baš bez ikakvih realnih mogućnosti bilo kakvog društvenog napretka, onda je i više nego jasno kako s takvom interpretacijom demokracije nešto opako ne štima.
Jer, jedino su slobodni, jednaki i pošteni izbori srž bilo koje demokracije, tu nema, niti može biti, bilo kakvih interpretacija. Budući da visoki predstavnik zasigurno zna kako je „demokracija na bosanski način” Hrvate, slijedom evidentne majorizacije i „tihog genocida”, svela na ostatke ostataka, pravo je pitanje zbog čega je on to uopće i izjavio. No, dobro, to je pitanje za neku drugu priču, tek bi bilo zanimljivo Schmidtu postaviti pitanje kako je moguće da je u miru, dakle nakon rata, broj Hrvata u Federaciji BiH, u onim općinama i gradovima gdje Bošnjaci predstavljaju većinu, smanjen za nevjerojatnih 180 tisuća, praktički više nego je Hrvata protjerano iz Republike Srpske – u vrijeme rata. To se partnerima ne radi!
Hrvatskim federalnim partnerima, oboružanim proislamističkom, proturskom centralističkom politikom službenog Sarajeva i klana Izetbegović, u proteklom periodu nije bilo teško nastaviti s takvom rabotom, obzirom da su u vrijeme dva predsjednička mandata Stjepana Mesića imali snažnu potporu političkog Zagreba, naročito onda kada su svojim glasovima uspjeli instalirati Željka Komšića za tzv. hrvatskog člana predsjedništva te tako Hrvatima, osim Doma naroda, uskratili možda i najvažniju predstavničku instituciju. Tijekom tih izbornih procesa znale su se događati krajnje bizarne situacije, poput recimo izbora u mjestu Kalesija u tuzlanskoj regiji, naselja u kojem je tada, slovom i brojem, živio 221 Hrvat, a hrvatski član predsjedništva Željko Komšić dobio preko 6.200 glasova.
BOSANSKA TRAGEDIJA
O raznim nelogičnostima, bizarnostima, tragikomedijama BiH politike, kojima bi umjesto u političkim prije bilo mjesto u „vjerovali ili ne” rubrikama, dalo bi se pisati unedogled, no to nije namjera niti smisao ovoga osvrta. Pravo je pitanje na koji se način Federacija BiH, odnosno Bosna i Hercegovina kao međunarodno priznata država, može pokrenuti, kako bi se osigurao barem minimum demokratskih standarda, koji bi u konačnici rezultirali koliko toliko normalnim životom građana.
Ogromna većina današnjih sukoba u Europi i svijetu u svome ishodištu ima nelogično povučene državne granice. Koje onda, praktički svugdje, rezultiraju većim ili manjim sukobima ili ozbiljnim ratovima. Granice koje su saveznici, ne uvažavajući etnički prostor, povijesnu i kulturološku komponentu, povukli nakon svršetka drugog svjetskog rata nisu se pokazale odveć funkcionalnima te su umjesto trajnoga mira osigurale trajne sukobe. U prilog toj tezi mogu se navesti mnoga krizna žarišta, od raspadnute Čehoslovačke do nekoliko ratova u Gruziji, od aktualnog rata u Ukrajini do rata u Gornjem Karabahu, od čečenskih kriza do rata na Kosovu, od crnogorske krize i pitanja Vojvodine do Katalonije. Ili slučaja Baltičkih država, koje bi Putin uskoro mogao staviti „na dnevni red”, pa sve do nedefinirane Moldavije, zatim trajne krize u odnosima Izraela ili Palestinaca, ili Turaka i Kurda, ili Irana i Izraela i Sirije, ili Turaka i Grka na Cipru, ali i ne samo na Cipru. I tako redom. Uglavnom se ratuje zbog ili za granice, odnosno teritorije, jer tko kontrolira teritorij taj kontrolira i resurse.
RASPAD KOMUNISTIČKOG SVIJETA
Poput ostalih komunističkih mamuta, u jednom od najkrvavijih ratova nakon drugog svjetskog, tako se raspala i bivša jugoslavenska višenacionalna državna zajednica. Manje – više je danas većini jasno zbog čega je ta komunistička tvorevina doživjela sudbinu kakvu je doživjela. Nama je danas zanimljivo pitanje, to jest teza, je li moguća opstojnost odnosno funkcionalnost, kako je neki nazivaju, „mini Jugoslavije”, to jest Bosne i Hercegovine, nakon što je „velika Jugoslavija” doživjela slom praktički na svim poljima, od ekonomije i financija do, prije svega, politike i međunacionalnih odnosa.
Ako bismo analizirali „stanje stvari” na terenu nakon skoro 30 godina egzistiranja susjedne „tri u jedan” države onda bi odgovor bio – definitivno i rezolutno ne! Ta država ne funkcionira i nema budućnosti! Čak dapače, analitičarima je jasno kako bi odlaskom međunarodnih snaga, i političkih, ali i vojnih te ukidanjem institucije Visokog predstavnika, u BiH izbio takav građanski rat da bi se onaj od prije 27 godina činio kao „blaga kamilica” u odnosu na predmnijevani. A kakve bi to crne reprekusije imalo na hrvatski turizam, ne treba niti spominjati.
NASTANAK DRŽAVA
Nastanak i egzistiranje pojedinih nacionalnih ili višenacionalnih zajednica država nije, a niti može biti, isključivo autonomno pitanje jednog naroda ili samo onih naroda koji egzistiraju u zajednici. To je, naravno, i međunarodno pitanje.
U ovom momentu, zbog raznih geopolitičkih i geostrateških momenata, interes međunarodne zajednice je opstanak međunarodno priznate BiH, te se taj stav treba i mora respektirati. Svako drugo „rješenje” bio bi politički voluntarizam i neizvjesnost koja može rezultirati isključivo sukobima s međunarodnom zajednicom, s vrlo slabim ili nikakvim izgledima za uspjehom.
OD KUDA KRENUTI
Rješenje je, koliko god izgledalo komplicirano, zapravo prilično jednostavno. A ono glasi – povratak na svojevrsni ustav BiH, na Daytonski sporazum. Zadnji pregovori o izmjenama izbornoga zakona su i propali upravo zbog onih koji ne razumiju suštinu Daytonskog sporazuma, onih koji ne priznaju ravnopravnost i konstitutivnost sva tri naroda u BiH, i onih koji ne žele prihvatiti i dozvoliti legitimnu zastupljenost Hrvata u tijelima vlasti BiH.
A to je, bez sumnje, bošnjačka strana, predvođena SDA i Bakirom Izetbegovićem, koja je svojim dosadašnjim rabotama, a zadnjih mjeseci i sustavnim rušenjem svakog mogućeg kompromisa ili dogovora o izmjenama Izbornog zakon, zapravo radi na unitarizaciji BiH. Čime su, možda i ne htijući, Hrvate gurnuli u zagrljaj Dodikovim Srbima, što su ovi velikodušno prihvatili.
ARLOVIĆ O BIH
Vrlo dobru opservaciju po ovom pitanju nedavno je iznio bivši član SDP -a Hrvatske, danas ustavni sudac, Mato Arlović, koji je kazao kako ga ne iznenađuje trenutna ustavna kriza u kojoj se nalazi BiH, jer je riječ o krajnje podijeljenom društvu. Naglašava kako sva tri naroda moraju biti ravnopravni i konstitutivni na cijelom području BiH, dakle riječ je o konsocijacijskoj demokraciji, i to je prvo načelo.
Drugo načelo je načelo pariteta za konstitutivne narode, svaki narod po načelu pariteta ima pravo na predstavnike u svim tijelima BiH, neovisno o njihovom broju. Zbog njihovog „statusa naroda” oni moraju imaju jednak broj predstavnika u svim tijelima u kojima se predstavljaju konstitutivni narodi. Stoga Arlović naglašava kako se mora razlikovati predstavljanje i zastupljenost, narodi su predstavljeni po paritetu, a nacionalne manjine mogu biti zastupljene srazmjerno u ukupnom stanovništvu u BiH. Zašto? Pa zato što nemaju status naroda, slijedom čega ne mogu imati ni ista prava.
Arlović posebno naglašava kako je u BiH, u konačnici, nužna poštena provedba izbora, ali i ne samo poštena, nego i legalna. A izbori koji nisu legalni nisu ni legitimni, ni moralni ni pošteni.
U zadnjem dijelu svoje izjave u političkom stanju u BiH Arlović je vrlo afirmativno govorio i o HZ Herceg – Bosni, o kojoj je napisao knjigu. Navodi kako je ona bila povijesna nužnost, da je poslužila kako bi se hrvatski narod obranio od kataklizme rata i, kako navodi, državnog terorizma, jer smatra, jedno je pitanje pobunjenih Srba, a drugo je pitanje kad je riječ o JNA, koja se na području Hercegovine umiješala već u jesen ’91. i koja je tada bila legitimna vojska SFRJ. Tada Bošnjaci nisu ni razmišljali o ratu, i trebalo se nekako organizirati.
KRISTALNO JASNA SITUACIJA
Stanje stvari na terenu je sada kristalno jasno, Bošnjaci s Komšićem otvoreno ruše Dayton, time ruše i BiH, kao jedinstvenu državu koju tvore dva entiteta i tri konstitutivna naroda.
Da bi spasili BiH, kao što su to učinili i referendumom ’91. Hrvati najprije moraju spasiti sami sebe. Nakon propasti posljednje rudne pregovora o reformi Izbornoga zakona nekoliko je političkih momenata postalo kristalno jasno i zadnjim političkim naivčinama u BiH.
ŠTO JE TO SADA POSTALO JASNO…
Puno je političkih momenata, nakon zadnjih mjeseci, postalo jasno, ali BiH ne bi bila BiH kada istovremeno još više pitanja ne bi tražilo odgovore.
Prvo, iako vjerojatno neće doći do izmjena Izbornog zakona, pitanje je na koji će način izbori biti održani i hoće li Hrvati na njima, unatoč svemu, ipak sudjelovati?
Nadalje, potpuno je jasno kako bošnjačka politika neće prestati stiskati i istiskivati Hrvate iz svih mogućih zajedničkih institucija Federacije i države BiH, kao i biološki s teritorija na kojem Bošnjaci zajedno žive s Hrvatima. To se potiho događa već preko 20 godina.
Pitanje je također imaju li Bošnjaci za takvu politiku podršku Amerike i Europe, kojima je lakše upravljati s dva nego s tri konstituanta naroda.
Pitanje je i ima li službeni Zagreb kapacitet zaštiti interese svojih sunarodnjaka u BiH?
Također je pitanje tko više uopće priznaje Daytonski mirovni sporazum, to jest radi li se sada o najobičnijoj škrabotina koju ne vrijedi poštovati, jer se u BiH poštuje samo sila i ništa više.
Hoće li se fenomen Komšić i dalje ponavljati?
Hoće li Bošnjaci izabrati dovoljan broj tzv. Hrvata u federalni Dom naroda, na žalost takvih ne manjka, da će biti u stanju formirati nekakvu vlast, bez legitimnih hrvatskih političkih predstavnika.
Hoće li Hrvati biti prisiljeni ponašati se kao danas Srbi, i u Sarajevo ići doslovno „samo po novac”, sve poštujući Dayton, kako se Amerikancima ne bi dalo povoda da ih ponovno opljačkaju i napadnu tenkovima kao što su učinili početkom milenija kad su u ime bošnjačkih nacionalnih interesa napali Hercegovačku banku.
KORUMPIRANI KADROVI
Na koncu, da se ne bi ostvarili neke od ovih najcrnjih mogućnosti i evidentnih scenarija, Hrvati u BiH se nužno moraju otarasiti vlastitih ucijenjenih i korumpiranih kadrova, političkih parazita, karijerista i kalkulanata, koji već dvadesetak godina drže sve pod kontrolom. To je pak najteži zadatak.
Okolnosti za Hrvate u BiH nisu nimalo lagane. Na momente se može učiniti kako je sve izgubljeno. Na taj se način lako može zapasti u depresiju i rezignirano odustati od borbe za vlastita prava. No, to nikako ne smije biti slučaj.
KOJE POTEZE VUĆI?
Umjesto očajavanja i depresije Hrvati moraju povući poteze kojima će sebe na terenu zaštititi. Za početak, to mogu i trebaju učiniti u županijama i općinama s hrvatskom većinom.
Važeći Ustav i zakoni u BiH dozvoljavaju stvaranje svojevrsnih saveza županija i općina. Tako danas recimo postoji Savez općina i gradova Federacije BiH.
Ništa i nitko ne sprječava tri hrvatske županije, Herceg-bosansku, Zapadno-hercegovačku i Posavsku da formiraju savez kojem se mogu priključiti i sve općine s hrvatskom većinom na teritoriju cijele, dakle naglašavam – cijele BiH. „Glavno vijeće” Hrvatskog narodnog sabora lako može postati stvarna vlada tih triju županija i ostalih hrvatskih gradova i općina, time Hrvati mogu početi kreirati vlastiti životni prostor na teritoriju BiH kao odgovor na činjenicu da ih Bošnjaci i politički i pravno i institucionalno i biološki nastoje istisnuti s teritorija današnje Federacije.
VLASTITA SAMOUPRAVA
Na tom prostoru onda treba izgraditi vlastite institucije ne napuštajući zajedničke federalne i državne institucije. No, ako nije moguće ravnopravno sudjelovati u radu zajedničkih institucija, onda treba bez kompleksa krenuti izgrađivati vlastite. Sve se to može uraditi na zakonit i ustavan način.
Što se pak nadolazećih izbora tiče, sasvim je jasno kako će se izbori održati i kako Hrvati na njih moraju izaći. Neizlazak na izbore znači odustajanje i od pristupa onim institucijama iz kojih Bošnjaci još uvijek nisu istjerali Hrvate. Dakle, na izbore hrvatski narod treba izaći, unatoč tomu što izbori neće biti održani po fer pravilima.
Zaključno, prije dva dana hrvatska politika je, kada je riječ o statusu Hrvata u BiH, upisala snažnu međunarodnu pobjedu koja bi mogla stubokom okrenuti situaciju u BiH. Naime, usvojen je tzv. „Strateški kompas”, dokument na kojem se radilo dvije godine, i koji je usvojen od strane šefova vlada EU. Na prijedlog i inzistiranje Republike Hrvatske uvrštene su sekvence „konstitutivnih naroda”. Takvi potezi Vlade RH izravno doprinose stabilizaciji BiH, ali i miru u regiji. Ne treba niti spominjati što bi bilo kakvi nemiri u BiH značili za političku stabilnost RH, posebice za turizam, kao hrvatsku stratešku gospodarsku granu.
Dokument je, kako rekosmo, definitivno usvojen i potpisan, no interesantno je znati tko je bio protiv njegovoga usvajanja: Stockholm, Amsterdam i Berlin. Da, i Berlin! A upravo je Berlin putem svojih klaunova Carla Bildta, Wolfganga Petritscha, Christiana Schwarz-Schillinga, Miroslava Lajčaka, Valentina Inzka godinama krojio, a sada preko Christiana Schmidta, kroji sve procese u BiH.