Plenković je izradu novog izbornog Zakona povjerio Šeksu, a upravo je on autor nakaradnog Zakona iz 90-tih

    0
    Foto: Dugopolje org

    Piše Ivica Granić

    HDZ još nije prelomio i odlučio kako će korigirati Zakon o izbornim jedinicama kako bi glas svakoga birača u Hrvatskoj podjednako vrijedio. Dilema je treba li prekrojiti granice izbornih jedinica, pri čemu bi polazište bio model koji je pripremio demograf i geograf Nenad Pokos, ili ostaviti postojeće granice, ali korigirati broj zastupnika koji se unutar njih bira.

    Delikatna zadaća povjerena je isključivo HDZ-ovom stranačkom kadru, u pitanju je, navodi se, koncentracija ogromnog političkog iskustva i znanja, nadograđenog s mladim stranačkim snagama u koje Premijer ima osobno povjerenje. Riječ je, dakle, o ministru pravosuđa i uprave Ivanu Malenici, koji je šef radne skupine, o stranačkom veteranu i (su)autoru praktički svih izbornih zakona koje je HDZ donosio od neovisnosti Hrvatske do danas Vladimiru Šeksu, zatim o Šeksovu posinku i europarlamentarcu Karlu Ressleru, koji je bio Plenkovićev savjetnik u Banskim dvorima i pisac je aktualnog Statuta HDZ-a, te osječko – baranjskom županu Ivanu Anušiću, koji je jedini, ili jedini ima taj status u javnosti, Plenkovićev kakav takav oponent, i deklarirani protivnik smanjenja broja zastupnika u demografski opustošenoj Slavoniji. Uz njih četvoricu, u sastavu radne skupine još su tri osobe iz Ministarstva pravosuđa i uprave.

    Dakako, pitanje koje se nameće pitanje je uloga Vladimira Šeksa u cijeloj priči. Poučena iskustvom, kada je u pitanju taj vremešni HDZ-ov osamdesetogodišnji veteran, javnost se s pravom pita, kao prvo, ima li HDZ nekog mlađeg za ulogu glavnog koordinatora, i drugo, kreira li Šeks novu intrigu, ovaj put protiv za sada nepoznatih osoba.

    Glasovi se intenzivno šire na tu temu, svakako ne bi bilo nikakvo iznenađujuće da se nešto takvo sprema, jer Šeksova karijera prepuna je sličnih eksperimenata.

    Šeksovi eksperimetni

    Na primjer, kada je u jesen 1991. godine pokušao organizirati svojevrsni protu – tuđmanovski puč u HDZ-u, i nametnuti sebe za predsjednika, pokojni je Predsjednik na otvorenu suradnju pozvao prikrivene saveznike iz oporbe, RačanaBudišu i druge, uz čiju je pomoć sastavio “Vladu demokratskog jedinstva” i politički na dulje vrijeme paralizirao Šeksa i društvo, kao i određene grupacije izvan HDZ-a. Za Šeksa je to, među ostalim, bila dobra poduka o potencijalnoj štetnosti nedvosmislenoga djelovanja, posebno kad je riječ o njemu kao aktivistu čije velike ambicije prati sumnjiva karizma. Lišio se, dakako, ideje da postane vođa, i od tada nadalje nastavio je politički funkcionirati kao utjecajni pozadinac. Tuđmanova kazna svakako je utjecala na tu modifikaciju ponašanja.

    Predsjednik ga je poslao u Osijek kao Šefa kriznoga stožera, da se tamo nekoliko mjeseci skriva od srpskih granata, s obzirom na to da je obrana Osijeka i Istočne Slavonije ionako već izvrsno funkcionirala, glavnu riječ vodio je gospodin Branimir Glavaš sa suradnicima.

    Nakon rata Šeks i dalje opstaje persona bez koje se ništa značajnog u HDZ-u ne događa, vrlo intenzivno nastavlja svoje pozadinsko djelovanje. Organizirao je pobjedu Ive Sanadera u sukobu s Ivićem Pašalićem, i time osigurao opstanak svoje frakcije u središnjoj stranačkoj areni. HDZ bi vjerojatno politički ostao i nastavio na Tuđmanovoj političkoj platformi, ili tu negdje, da je Pašalićeva komponenta tada uspjela preuzeti vlast, ali se to, kako je poznato, nije dogodilo.

    Zbližavanje sa Sanaderom

    Poduzetni Šeks zatim se jako zbližio s Ivom Sanaderom. Dream – team osim njih dvojice  činili su još Luka BebićMladen BarišićIvan ŠukerBranko BačićDubravka ŠuicaIvica KirinIvan JarnjakJerko Rošin, i tako dalje. Šeksova, to jest njihova, meta koju je trebalo temeljito eutanazirati bio je njegov dotadašnji Osječki stranački prijatelj, Branimir Glavaš. No, politički historijat je pokazao kako su gospodinu Glavašu, pored takvih prijatelja, neprijatelji zapravo čisti luksuz. Čak ni dotadašnje, osim obrambenih, nesporne interne političke zasluge gospodina Glavaša nisu spasile od naručene hajke, koja je, pokazat će se, s popriličnim intenzitetom trajala godinama.

    Tijekom trajanja procesa Šeks je svome nekadašnjem osječkome savezniku pomagao onako kako je pomagao, a pomagao je na način da bi gospodin Glavaš puno bolje prošao da mu Šeks uopće nije pomagao. S nekoliko hinjenih hipokritskih svjedočenja toliko mu je pomogao da je Glavaš nakon cijele ujdurme završio u Hercegovini, i to je bila točka na kojoj je, razumije se, njihova suradnja završila. Iako se čak i naknadno špekuliralo u javnosti da bi Šeks u perspektivi ipak ‘mogao pomoći gospodinu Glavašu’ na nekakav legislativan način, i da je to razlog zašto ga Glavaš ne napada u istoj mjeri kao Sanadera, no Šeks je u međuvremenu dao nekoliko vrlo oštrih i otrovnih izjava protiv Glavaša, nakon čega je ta teza pada u vodu.

    Stranački pretorijanac

    Naklonost Vladimira Šeksa u pravilu je ortodoksno političke prirode. Što znači da traje dok traje zajednički interes. Kad je, na primjer, Sanaderovo vrijeme isteklo, okrenuo se protiv njega, bez obzira na to što ga je praktički doveo na vlast. Nakon Sanaderova odlaska bio je prvi iz partijskoga polit – biroa koji je u javnosti, na krajnje oprezan i umjeren način, počeo širiti skeptične tonove prema Sanaderovu liku i djelu. Razloge za oprezan pristup Šeks je svakako pronalazio i u tome što bi brza i radikalna destrukcija Sanaderova kulta mogla biti opasna za integritet HDZ-a, s obzirom na brojnost njegovih idolopoklonika.

    Vladimir Šeks, tvrde oni koji ga poznaju, doživljava sebe na neki način kao specijalno odabranoga čuvara ideje, stranačkog pretorijanca koji će stranku, zatreba li, spasiti i od nje same. Epitaf bi mu mogao glasiti: Njegov život bio je HDZ. Pomogao je i Jadranki Kosor da nakon Sanaderova potresa rekonsolidira unutarnji poredak u HDZ-u, i da se u javnosti predstavi kao premijerka bolja od općih očekivanja.

    Pretpostavljalo se u prvi mah da će Jadranka Kosor djelovati kao Šeksova marioneta, no ona je vrlo brzo pokazala sposobnost za autonoman nastup. Njezino otvaranje fronte protiv Sanadera donekle ga je iznenadilo, naročito jer ju je osobno on inaugurirao na stranački tron. To je Sanadera ponukalo na stihijski pokušaj povratka, no tu je bio budni Šeks. Koji shvaća kako Sanader u tom momentu za HDZ znači katastrofu, kao što je prije značio spas, i nije dopustio da interna kolebanja prema novoj šefici uzmu maha.

    Smjena Kosor

    S etabliranjem Jadranke Kosor, međutim, ‘stvaranje svijeta’ za poduzetnoga Šeksa evidentno nije završeno. Signali koji su ubrzo počeli pristizali iz stranačkih koridora za promatrače su bili prilično alarmantni: Jadranki se spremala smjena i odlazak. Odmah je među modernim hadezeolozima počelo cirkulirati dramatično pitanje: namjerava li gospodin Šeks spasiti HDZ i od Jadranke Kosor, kao što ga je nedavno spasio od Sanadera, a prije Sanadera od Pašalića?

    Operacija je krenula na način da je premudri Šeks u javnost najprije pustio glas da lobira za Božidara Kalmetu kao novoga predsjednika stranke, čime je pokrenuo lavinu špekulacija na temu svojih motiva. Kalmeta se u izjavama koprcao, no odmah je bilo jasno kako je posve nezainteresiran za taj položaj, no Šeksu je poslužio kao, ajmo reći, prigodan medij, ili političkim rječnikom rečeno “korisna budala”.

    Gospodin Šeks je procijenio kako će Jadranka Kosor izgubiti izbore. I da on, kao misionarski org – sekretar, u pripremi mora imati aktivan scenarij za takvu varijantu. Među prvima je shvatio kako gospođa Kosor nije previše popularna u HDZ-u, prije svega zbog pomanjkanja autoritarnosti, kao i ideološke orijentacije na kakvu su HDZ-ovi birači tradicionalno navikli. A ako status gospođe Kosor kopni, građanin – dužnosnik Šeks, specijaliziran za smjene i imenovanja, još uvijek je tu da pronađe alternativu i stranku spasi od hijerarhijskoga vakuma.

    Ispostavilo se, međutim, kako ni Jadranka Kosor nije baš hladno promatrala kako Šeks priprema njezin odstrjel. Nije, doduše, raspolagala divljačkom energijom poput recimo Branka Bačića, što je za Hrvatsku dobro, no lukava je gotovo koliko i Šeks. Ipak, pokazalo se kako su njegove urotničke inicijative ipak uspješnije, gospođa Kosor pokušala je nekoliko puta organizirati protumjere, na primjer jalovim rekonstrukcijama Vlade, no ispostavilo se kako je “džaba krečila”.

    I nakon Karamarka – Šeks

    Novi predsjednik HDZ-a, kako je poznato, postao je gospodin Tomislav Karamarko. Koji nije, možda i jedini iz plejade HDZ-ovih predsjednika, previše gotivio Vladimira Šeksa. No, ubrzo je uslijedila Karamarkova ostavka, nakon čega mobitel gospodina Šeksa opet neprestano počinje zvoniti. Zvali su ga hadezeovci, pitali za mišljenje, tražili savjet. Iako je s Karamarkom bio, kako rekosmo, u lošim odnosima, glumio je kako ne likuje zbog njegova pada. “Žao mi je samo što nije dostojanstveno napustio mjesto predsjednika HDZ-a. Osobno ću se zalagati da prema njemu ne bude nikakve odmazde”, zaštitnički je izjavio u razgovoru za jedan medij. Što je u javnosti izazvalo salve podsmijeha.

    Vođen instinktom prerijske lisice, na pitanje kakav će biti epilog tadašnje krize u HDZ-u, mudro je odgovorio kako “želi vjerovati da će kriza označiti kraj katarze i ozdravljenje HDZ-a, da će iznjedriti novog predsjednika, kojeg osobno vidi u – Andreju Plenkoviću”.

    Trkeljao je Šeks tom prilikom o “najboljim karakteristikama Andreja Plenkovića”, navodeći kako “zrači vjerodostojnošću”, kako “ljudi osjećaju da ne postoji raskorak između njegovih riječi i djela i postupaka”. Plenković je, navodi Šeks tom prilikom, “zagovornik politike na temeljnim načelima kršćanske demokracije, čovjek koji ima manire i izvrstan je komunikolog”. “Plenković ne podilazi nikome, ali vrlo korektno i rezolutno iznosi svoja politička stajališta, on je čovjek koji okuplja i želi dodatno profilirati HDZ na načelima kršćanske demokracije”.

    Bilo je svima jasno na čiji je mlin Šeks tjerao vodu. Sve je dodatno “zacementirao” izjavom u drugom intervjuu kada je kazao kako Tomislav Karamarko, da sam nije podnio ostavku, kako bi bili pokrenuti stranački ‘mehanizmi’ koji bi doveli do toga da mu vlastita stranka da “nečastan otpust”. Razumije se na koje je “mehanizme” Šeks mislio.

    Zaključno, javnost je suglasna kako Republika Hrvatska mora ići u novi Zakon o izbornim jedinicama. Smatra se kako bi najveće promjene trebale biti u krojenju izbornih jedinica, u kojima bi se birali saborski zastupnici. Izborne jedinice, koje sada imamo, rezultat su potpuno nakaradnog izbornog zakona, koji je bio loš i 1999. godine kada je osmišljen, a danas je on još lošiji i neprovediviji. Premijer Plenković izradu novog izbornog Zakona povjerio je Vladimiru Šeksu, a upravo je Šeks autor tog nakaradnog i neprovedivog Zakona iz 1999. godine, zbog čega se i ide u izmjene Zakona o izbornim jedinicama. O tempora, o mores.