|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Ne može svatko biti bogat ali svatko može biti dobar. Bogatstvo je kvantiteta i pitanje materijalnih stvari, a dobrota je kvaliteta i pitanje srca. Znamo da čovjeka ne čini velikim njegov novac ili društveni status. Ipak se i nama ponekad učini da smo ništica u očima ljudi i da ih nemamo čime zadiviti… osim iskrenom dobrotom, bogatstvom svog srca.
Isus nas upravo poziva da se okrenemo svom srcu, da nas raduje ono što jesmo u Božjim očima, kako bismo shvatili ljudsku veličinu i osjetili tajnu svog dostojanstva.
Mogli bismo reći da je to ukratko i poruka današnjeg evanđelja. Suprotstavljena su dva različita načina ponašanja. S jedne strane učeni, ali nadasve oholi i pohlepni pismoznanci, teolozi, odvjetnici… a s druge strane je obična žena, siromašna udovica.
Oni prvi vole svoja djela pokazivati javno da im se ljudi dive i da ih postavljaju na prva mjesta. No, Isus dobro zna kakvi su oni u dubini njihova srcu: nezasitni, grabežljivi i nemilosrdni. To su, ujedno, i ljudske mane koje Isus najviše kritizira i koje su mu baš odvratne. Simptomi su to neizlječive bolesti narcizma, koja razara i uništava čovjeka i društvo.
S druge su strane kreposti: biti, služiti i darivati, a koje Isus predstavlja kao ideal svojim učenicima. Ljudska se veličina gradi samozatajno i u tišini, u potpunom darivanju sebe, jednostavno, ponizno i prirodno. Na prvom mjestu nije sigurnost vlastitog života, nego dobro onoga drugoga. Lako je darivati stvari ali je ljepše darivati sebe!
Važno je znati primijetiti dobrotu i ponizne ljude, božanska je to vrlina. Tako jedan župnik pripovijeda da je sjedio u crkvi i molio svoj časoslov. Ušla je grupa hodočasnika, molili su i razgledali. Jedna se hroma djevojčica zaustavila pokraj župnika i nastavila ga promatrati. On se pravio da je ne vidi jer je htio neometano završiti svoju molitvu. Napokon joj se ipak obrati upitom: Treba li vam nešto? Ona mu odgovori: Da, čekam da me pogledaš… i vrati se k svojoj grupi. Možda nam i ovaj primjer pokazuje kako mogu biti važni ti darovi srca, maleni u našim očima, a veliki u Božjima.
Ponašanje ljudi Isus rado pretvara u poučnu prispodobu, sliku iz konkretnog života. Tako i danas, kao pravi učitelj, sjedi i promatra hodočasnike koji dolaze u Hram. Pri ulazu je hramska blagajna u koju se odlažu darovi. Bogataši su davali mnogo, no to Isusa ne zadivljuje, jer kako reče: Oni to ionako daju od svog suviška. U njihovu daru nema ni žrtve ni ljubavi, ni znoja ni suza. U čemu je, onda, vrijednost udovičina malenog dara, koji je ionako beznačajan u očima ljudi? Nitko drugi ne primjećuje ni nju ni njezin sitniš. Jedini je Isus koji zapaža taj dar žive vjere i to ga je ganulo. On ne gleda koliko, nego kako… a to je uvijek pitanje srca. Pa zaključuje: Ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj život. Tako, Božja vaga ne mjeri količinu, koja je uvijek zbroj nekih iluzija, nego kakvoću koja je ulog vlastitog života, vjere i nade. Vjera ove siromašne žene je živa i pomaže joj živjeti, ispunja je radošću djeteta Božjeg.
Možda se i nama poneka žrtva ljubavi učini beznačajna i od male koristi u odnosu na velike potrebe oko nas. Sjetimo se tada da je važno samo ono što je veliko u Božjim očima…