|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Kad počinje Veliki tjedan, kao da se vrijeme usporava. Dani su to naše sudbine kroz koju, kao i kroz ovo dane, polako prolazimo, razmišljamo i sazrijevamo. Opjevat ćemo povijesnu muku Isusovu, njegov križ i smrt. Ali, našoj korizmi tu ne smije biti zadnja stanica… Nismo puki promatrači žrtve spasenja, ni turistički šetači po uspomenama. Kršćani su dionici Kristova poslanja u svom vremenu. Stoga, najljepše što možemo učiniti jest zastati uz svetost poneke suze pokraj bezbrojnih križeva ovog svijeta, gdje je Krist raspet u svojoj braći. Tako skrušeni, na oltar bogoslužja polažemo i nešto od sebe: suosjećanje, utjehu, jednu suzu…
Spasi sam sebe, siđi s križa, pa ćemo ti vjerovati. Svaki bi čovjek, da je u mogućnosti, sišao s križa. Isus ipak ostaje, on ne napušta križ. Bog je drukčiji, on silazi samo u ljudsku patnju, silazi u smrt koja guta svakoga od njegove djece. Ostaje na križu da bi bio s nama i nama nalik, kako bismo mi mogli biti s njim i nalik njemu. Ljubav poznaje mnoge obveze, a prva je od njih ostati uz ljubljenu osobu, ujedinjen, priljubljen… kako bi na koncu zajedno ušetali u radost i u svjetlost zore uskrsnuća.
Sve ostalo dalo bi nam pogrešnu sliku o Bogu. Samo križ skida svaku sumnju jer na njemu izgara žrtva vječne ljubavi. Prvi je to shvatio onaj stranac, vojnik vičan umiranju, poganski stotnik koji oblikuje prvo kršćansko vjerovanje: Ovaj čovjek doista bijaše sin Božji!
Što je njega tako osvojilo u ovoj smrti? Nije bilo čudesa, nije se još nazirala ni pobjeda uskrsnuća. Dosad je gledao pobjede moćne vojske, oružja i nemilosrdnog uništavanja. Ovdje vidi pobjedu Božje snage, njegove uzvišene ljubavi koja daje život i za one koji služe smrti. Snaga je to služenja, a ne zarobljavanja. Na tom brežuljku moglo se je jasno osjetiti rađanje novog svijeta, novog načina da se bude čovjek, da budemo ljudi. Sin Božji dopušta i prihvaća razapinjanje, siromašan i gol, daruje se potpuno i umire iz ljubavi. Tko hoće shvatiti Boga, dovoljno je da samo klekne podno njegova križa.
Naša vjera počiva na najljepšem temelju: na svjedočanstvu savršene ljubavi. Uskrs nam jamči da se u toj ljubavi nikad nećemo razočarati.