Vlatka Vukelić: Nije ovdje potres samo srušio zidove…

0
Foto: Snimka zaslona

Čovjek ne želi “obilježavati” obljetnice katastrofa. Više se javi neka potreba za intimnim prepričavanjem tko je gdje bio taj dan u 12.19, tko je gdje i kako bježao, gdje smo se po parku “hvatali” i slično.

Zapravo cijeli dan uspješno ignoriram, onda se javila kćer. Našla je neku snimku koju do sada nismo vidjeli i zaključila da je baš u nekoj “depri”. Mene lagano počela loviti “jeza”, ali dan je još bio u dinamici pa nisam imala vremena misliti. Ali čovjek mora na spavanje….evo me i godinu dana nakon spavam na madracu na podu. To je novo normalno, piše  Vlatka Vukelić

Što je najbolje uopće ne vidim neki problem u tome. Veliki ležaj “stoji sam” na katu kuće u sobi u kojoj je mene točno prije godinu dana potres doslovce bacao po tom podu, redovito ga presvučem i naslažem odjeću na njega i brže bolje siđem u prizemlje. I tako ležim na podu i gledam neke vijesti/dnevnik i sjećanja samo navru….nije ovdje potres samo srušio zidove. On se dotakao ljudskih sudbina, ponegdje i života. Nije najgora posljedica potresa puknuta kuća! Već kaos, nerazumijevanje, pristup problemima univerzalno.

Mislim da je dovoljno reći sljedeće: centar Siska više nema dom zdravlja, poštu, gimnaziju, glazbenu školu, dječju knjižnicu, apoteku, crkvu. Devastirano je bilo grada, a time i fluktuacija ljudi. I ima taj jedan čudan princip da smo se svi navikli živjeti okruženi ruševinama i skelama. S dječjeg igrališta promatraš razorene krovove susjednih kuća i to ti je sasvim normalno.

Kad živiš u tom otužnom okruženju moraš biti mentalno vrlo snažna osoba da vidiš perspektivu. Nije ovdje samo stvar u imanju ili ne imanju novaca. Poanta je cjelokupne ideje obnove grada. Možda je još otužnije od puknutih kuća promatrati neartikuliranu i nejasnu lokalnu politiku, koja ili se poslušnički, ali potpuno bezidejno klanja ili jednostavno ignorira činjenicu da je došlo do prirodne katastrofe.

Naivno je očekivati od Vlade ili EU kako će oni za nas pisati projekte i ishoditi rješenja. To bi trebali, barem u jednom dijelu, mi sami. Do sada, u godini dana, nismo čuli baš ništa s naših “sportskih terena”. Oni čekaju vlasnika kluba da im definira igru utakmice, bez želje da sami budu nositelji i konstruktori igre, bez vizije da budu Modrić.

S druge strane, kao da sami zaborave da takve poslušne igrače koji ne zabijaju golove, vlasnici kluba brzo promjene. Na terenu nema povezivanja, vode se neke čudne ekskluzivne politike kroz ekskluzivne klubove i svi čekaju neko apstraktno tijelo “Stožer” da riješi sve probleme. Mislim da ćemo još čekati….

doc. dr. sc. Vlatka Vukelić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here